ČISTOĆU SVOJE DUŠE ČUVAM I ODRŽAVAM KROZ REDOVITU SVETU ISPOVIJED  

 

"I dođe k njemu neki gubavac, klekne i zamoli: "Ako hoćeš, možeš me očistiti!" Isus ganut pruži ruku, dotače ga se pa će mu: 'Hoću, budi čist!' I odmah nesta s njega gube i očisti se." (Mk, 1,40-42)

 

 

 

 

Na Uskrs Isus ustanovljuje sv. ispovijed kao prvi dar uskrsnuća

Prve Isusove riječi nakon uskrsnuća koje je uputio apostolima kad im se ukazao na Uskrs navečer bile su: "Mir vama. Primite Duha Svetoga; kojima oprostite grijehe bit će oprošteni kojima zadržite bit će zadržani." (Iv 20, 21-23). To je prvi dar Krista uskrsloga nakon što je svojim križem i uskrsnućem izvojevao pobjedu nad zlom, grijehom i smrću. Opraštanje grijeha zbiva se snagom Duha Svetoga kojega je Isus poslao. Na sam dan uskrsnuća navečer kad se ukazao apostolima i izrekao te riječi, Isus je formalno ustanovio sakrament sv. ispovijedi i predao vlast apostolima i njihovim nasljednicima da u ime Njegovo pomiruju ljude s Bogom po sv. ispovijedi.

 

Ispovijed - kupaonica duše

             Sv. ispovijed, ili sakrament pomirenja čovjeka vjernika s Bogom jest veliki dar Božje dobrote. Znajući slabost naše naravi da uvijek i uvijek padamo, Bog nam omogućuje da se kroz sv. ispovijed uvijek i uvijek ponovno podignemo.

            Sv. ispovijed možemo usporediti sa kupaonicom. Za naše tijelo svaki dan nam je potrebna kupaonica da se ujutro i navečer umijemo, temeljitije operemo ako se zaprljamo radeći itd. Ova tjelesna potreba ima određenu sličnost s našim duhovnim životom. Kao kršćani trebamo od vremena do vremena našu dušu oprati, umiti, očistiti. Hodajući cestama ovoga života koje su u moralnom smislu često puta blatne, nehotice i ne želeći uprljamo se. Stoga evo sv. ispovijedi gdje svoju dušu opet dovodimo u red, u sklad s Božjom voljom, u stanje pomirenja s Bogom.

 

Uvjeti za dobri ispovijed: 5 P

             Da bismo dobro obavili ispovijed treba ispuniti pet uvjeta koji su slikovito izraženi sa pet riječi koje počinju slovom "p" (5 P): promisliti (ispit savjesti), priznati (ispovijeda pred svećenikom), pokajati se, pokoru izmoliti, popraviti se.

            Za ispovijed je veoma važno da si dobro ispitamo savjest, a prije toga da dobro znademo što je grijeh. Stoga se treba poslužiti raznim ispitima savjesti koji se nalaze u molitvenicima i drugdje, gdje je to opširno označeno.

Uvijek treba imati na umu: Grijeh obećaje mnogo, daje malo, oduzima sve! Ovo posebno važi za grijehe bludnosti protiv sv. čistoće.

 

Radost čiste savjesti

            Svatko je to morao već iskusiti kad ide na sv. ispovijed kako se nakon nje osjeća rasterećen, kako u dubini duše osjeća mir, upravo eksperimentalno  se doživljava Božju prisutnost. Kad imamo čistu savjest onda je i molitva daleko ljepša i lakša. Imamo osjećaj da nas Bog čuje, da nema zapreka između mene i Boga, da je sve sunčano, kao sunčani dan bez oblačka, kao da na obzoru moje duše sjaji Božje sunce dobrote i ljubavi te grije moju dušu. Takvo raspoloženje ima čovjek nakon sv. ispovijedi.

 

Mjesečna sv. ispovijed

            Svaki član MEP drži u visokoj cijeni sv. ispovijed. Minimum jedanput mjesečno treba se ispovijedati, obično početkom mjeseca oko prvog petka, kako bi svoju dušu držao u što čišćem stanju, ali i češće ako ustreba. Nezamislivo je za člana MEP-a da se ispovijeda rijetko. Mjesečna sv. ispovijed je apsolutno važno sredstvo za napredak u duhovnom životu i za rast u svetosti. Tko ima čistu savjest i pomiren je s Bogom zrači čistoćom, radošću i veseljem što ga vanjski svijet nema i ne može dati, a ostali to primjećuju na njegovom licu i vanjštini.

 

Iako se ispovijedam uvijek sam isti?!

            Češće čujemo ovakav prigovor: evo, ja idem redovito na ispovijed i ne primijetim nikakvog napretka, uvijek sam isti, uvijek jedno te isto govorim na ispovijedi. Odgovor na ovu poteškoću je veoma jednostavan: kakav bi tek bio kad ne bi dolazio na ispovijed?! Tek onda bi kola počela ići nizbrdo!!! Ovako barem držiš dušu na uzdi da ne srlja u zlo, da se ne strovaljuje u propast.

            Ipak tko redovno i ustrajno ide na sv. ispovijed nakon određenog vremena primijetit će napredak. Kroz čestu ispovijed čovjek se malo pomalo rješava većih grijeha i nastavlja borbu s manjim nesavršenostima.

 

Ispovijed olakšava borbu protiv zla

            U svakom slučaju sv. ispovijed je uz sv. pričest najjače sredstvo da se borimo protiv zla u sebi i oko sebe. Pozivamo svakoga tko ovo čita da se malo prisjeti svoga iskustva nakon ispovijedi: ima se više snage i jakosti za opirati se zlu, za svladavanje raznih vrsta napasti, napose onih protiv sv. čistoće; ispovijed upravo osjetno ulijeva snagu i imunitet te zlo postaje jednostavno odvratno, ne privlači ga više kao što ga je možda privlačilo kad se živi u grešnom stanju. (Usporedba sa prašinom i suncem). Sv. sakrament pomirenja je kao jedno cijepljenje, kao da nam se ulijeva protuotrov protiv sklonosti za grijeh.

 

Molitva odrješenja

Dobro je da znademo što svećenik moli kad daje odrješenje. Obično to moli potiho, a vjernik je zauzet kajanjem pa ne čuje te divne riječi u kojima je sadržana sva teologija i svi elementi našega pomirenja. Evo te molitve:        

Bog milosrdni Otac pomirio je sa sobom svijet smrću i uskrsnućem svoga Sina i izlio je Duha Svetoga za oproštenje grijeha. Neka ti po služenju Crkve On udijeli oproštenje i mir. I ja te odrješujem od grijeha tvojih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

 

Što je najdragocjenije na svijetu?!

            Autor ovih redaka želi s vama koji ovo čitate podijeliti jedno iskustvo, doživljaj, koji je doživio šest mjeseci nakon što je bio zaređen za svećenika. Posjetio je bio u Karlovcu dr. Antuna Matasovića, poznatog našeg javnog radnika, katolika intelektualca, sveučilišnog profesora, katoličkog pisca, oca brojne obitelji (dvanaestero djece). Bilo je to 1972. godine u zimi. Dr. Matasović je tada bio već u mirovini. Razgovor se kretao oko sluge Božjega Ivana Merza kojega je dr. Matasović poznavao, a o kojemu je pisac ovih redaka skupljao podatke. U jednom momentu dr. Matasović prekine razgovor i upita: "Da li znate što je najdragocjenije na svijetu?" Svećenik je počeo razmišljati… Međutim dr. Matasović ga prekine i reče: "Ne trebate se truditi, ja ću vam reći. Najdragocjenije na svijetu - to je svećenička ruka. Ona nas odrješuje od  grijeha i ona nam daje Isusa Krista." - Svećenik je ostao bez riječi. Čovjek, laik, koji je u svome životu postigao uspjeh u svakom pogledu, ostvario veliku karijeru, na koncu svoga života ovako razmišlja! Nije bilo drugoga nego s divljenjem zapamtiti te riječi i zahvaliti mu na tako lijepoj izjavi koja mu je, vidjelo se, izišla iz srca, iz osobnog uvjerenja. I kad su se opraštali dr. Matasović sa svojim štapom doprati toga mladog svećenika do vratiju i uze njegovu ruku i poljubi je! Za tog mladog svećenika bio to još jedan "šok" u pozitivnom smislu. On koji bi mu po dobi mogao biti ne samo otac, nego i djed, ovakvu čast iskazuje svećeniku i njegovojs ruci u kojoj je poljubio Kristovu ruku!!! - Taj je svećenik to dobro upamtio, i sjećat će se toga cijeloga života! Uvjeren je međutim bio da mu je taj doživljaj omogućio sluga Božji Ivan Merz i shvatio je to kao njegov nebeski dar za svoje ređenje koji je poslao preko svoga prijatelja dr. Matasovića.

 

            Svaka svećenička ruka jest produžena ruka Kristova koja nas pomiruje s Ocem i preko koje Krist dolazi u naše duše.