Križ na razmeđu stoljeća

 u bosanskom gradiću Varešu 1900./1901.

 

 

         Kad dođete u mali bosanski gradić Vareš, koji se nalazi među visokim brdima  sjeverno od Sarajeva, i ako prođete pokraj njegova groblja zamijetit ćete kraj ulaza jedan poveliki križ. Nije spomenik ni obilježje ničjega groba. Rekoše mi kasnije da je ovaj križ nekada stajao u gradu na vidljivom mjestu, a onda je naknadno bio ovamo prenesen. Podno Isusova raspetog tijela stoji jedna povelika pločica od livenog željeza s nekim natpisom koja će sigurno privući vašu pozornost da ga pročitate kao što je i pisac ovih redaka to učinio kad je taj križ s njegovim natpisom gotovo slučajno ugledao prolazeći cestom pokraj groblja toga bosanskog gradića ima tome već dvadesetak godina. Na toj pločici stoji željeznim  slovima  otisnut ovaj natpis:

U OVOM  +  JE ZNAKU POBJEDA BRATJO. NATRAG, NATRAG K ISUSU KRISTU U NOVI VIJEK 1901. SVAKO KOLJENO NEKA SE KRIŽU POKLONI. OVAJ SPOMEN STAVIŠE MILOMU ISUSU KRISTU RADNICI ŽELJEZARE VAREŠKE 1900.

 

        

          U tišini  sam se zaustavio pred tim tekstom i o njemu sam razmislio. Najprije osjetih divljenje i poštovanje pred tim križem - spomenikom i njegovim natpisom, ali još više pred onima koji ga podigoše od kojih većina sigurno sada počiva na ovome groblju;  divna je to ispovijest i svjedočanstvo vjere vareških radnika katolika na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Između redaka jasno možemo pročitati što nam ti pobožni bosanski  radnici poručuju na početku sada već završenog XX.  stoljeća:  najvrjednije što se prenosi iz jednog stoljeća u drugo nisu ni materijalna ni kulturna dobra, premda im nitko ne poriče važnost, nisu niti dostignuća tehnike, niti manifesti ove ili one stranke, dapače nije niti borba za radnička prava, premda su ti radnici živjeli sigurno u daleko težim uvjetima nego današnji. Sve to ustupa mjesto onome najvažnijem i najvrednijem, a to je Isus Krist raspeti i uskrsli i njegov križ kao simbol kršćanske vjere i znak nade i konačne pravde. Kako je morala biti duboka vjera tih vareških radnika kojoj su željeli podići i ovakav materijalni spomenik da bude svjedočanstvo i ohrabrenje njihovim sinovima i unucima i svima koji ga budu vidjeli i čitali  ovaj natpis.

         Prošlo je od tada stotinu godina, cijelo jedno stoljeće. Svi oni koji ga podigoše nisu više na ovoj zemlji. Postigli su cilj svoje vjere i ono što je križ naviještao a u što su oni čvrsto vjerovali.

         Naš je naraštaj doživio prijelaz ne samo u novo stoljeće nego i u novo tisućljeće kršćanstva. Hoće li i naš naraštaj nečim obilježiti ovaj prijelaz u novo tisućljeće? Osim možda kojim vidljivim spomenikom, a ono svakako trebalo bi ga označiti svjedočanstvom kršćanskog života, svojim djelima, svetošću svoga života što bismo trebalo ostaviti u nasljedstvo budućim naraštajima koji će živjeti u trećem tisućljeću.

                                                                                                                            o. Božidar Nagy, D.I.