PAPA  IVAN PAVAO II.

GOVOR  NA  GENERALNOJ AUDIJENCIJI U VATIKANU 3.1.2001.

 

 

1.         “Radujmo se u Gospodinu, kličimo od svete radosti; spasenje se očitova svijetu, aleluja.” S tim nas riječima današnja liturgija poziva da ostanemo uronjeni u božićnu “svetu radost”. Na početku nove godine ova nas opomena usmjerava da je cijelu proživimo u svjetlu Krista, čije se spasenje očitova svijetu za sve ljude.

Božićno doba uistinu ponovno predlaže pozornosti kršćana Isusa i njegovo spasenjsko djelo. Pred jaslicama Crkva časti uzvišeno otajstvo Utjelovljenja; Dijete koje plače u Marijinu naručju vječna je Riječ koja se uključila u vrijeme i primila ljudsku narav ranjenu grijehom, da bi je pripojila sebi i otkupila je. Svaka ljudska stvarnost, svaki vremenski događaj preuzima tako vječne odjeke; u osobi utjelovljene Riječi stvorenje je čudesno uzvišeno.

Sveti Augustin piše: “Bog je postao čovjekom da bi čovjek postao Bogom.” Između neba i zemlje konačno je uspostavljen most: U Čovjeku-Bogu čovječanstvo ponovno nalazi put k nebu, Marijin Sin je sveopći Posrednik, vrhovni Svećenik. Svaki je čin toga Djeteta misterij određen za otkrivanje goleme Božje dobrohotnosti.

2.       U betlehemskoj špilji s razoružanom jednostavnošću izražava se bezgranična Božja ljubav za svako ljudsko biće. Promatrajmo u jaslicama Boga koji je postao čovjekom za nas.

Sveti Fanjo Asiški bio je potaknut ponovno predstaviti tu poruku po živim jaslicama u Grecciu 25. prosinca 1223. Njegov životopisac Toma Celanski pripovijeda da je sjao od radosti jer je taj dirljivi prizor blistao evanđeoskom jednostavnošću, hvalilo se siromaštvo i preporučivala poniznost. Životopisac završava primjećujući da se “poslije toga svečanog bdjenja svatko vratio svojoj kući pun neizrecive radosti” (usp. Vita prima, gl. XXX., 86,479).

Franjino je zrenje iznenađujuće; jaslice nisu samo novi Betlehem zato što dozivaju u pamet povijesni događaj i aktualiziraju njihovu poruku, nego također utješna i radosna prigoda: to je dan radosti, doba klicanja. Toma Celanski također primjećuje da je ta božićna noć bila jasna kao dan i blaga ljudima i životinjama (usp. ondje, 85, 469).

3.       U jaslicama se slavi savez između Boga i čovjeka, između zemlje i neba. Betlehem, mjesto radosti, postaje također škola dobrote, jer se ondje očitovalo milosrđe i ljubav koji povezuju Boga s njegovom djecom.

Ondje se vidljivo potvrđuje bratstvo koje mora povezati sve koji su braća u vjeri, jer su djeca jedinoga Oca nebeskog. U tom prostoru zajedništva Betlehem blista kao kuća gdje svi mogu naći hrane - etimološki samo ime znači kuća kruha - i već se na neki način naviješta euharistijsko vazmeno otajstvo.

U Betlehemu, gotovo kao slici oltara, već se slavi Život koji ne umire i ljudima svakoga doba dolazi kao dar predokusa besmrtne hrane, koja je “kruh hodočasnički, pravi kruh djece” (Posljednica na Tijelovo). Samo Otkupitelj, rođen u Betlehemu, može ispuniti najdublja očekivanja ljudskoga srca i ublažiti njegove patnje i rane.

4.       U betlehemskoj špilji promatramo Mariju koja je donijela na svijet Sina Božjega po djelovanju Duha Svetoga. “Žena poslušna glasu Duha, žena šutnje i poslušnosti, žena nade koja je poput Abrahama znala prihvatiti volju Božju ‘nadajući se protiv svake nade’ (Rim 4,18)” (Tertio millennio adveniente, 48), Gospa sjaji kao uzor svima koji se svim srcem oslanjaju na Božja obećanja.

Zajedno s njom i Josipom klanjajmo se pred betlehemskom kolijevkom, dok se prema nebu uzdiže naš molitveni zaziv: “Neka zasja tvoje lice i spasi nas, Gospodine!”

Ojačani darom Spasiteljeva rođenja, pojačajmo svoje zauzimanje u ovim posljednjim danima Svete godine. Otvorimo srce Kristu, jedinom i sveopćem putu koji vodi k Bogu. Tako ćemo moći nastaviti novu godinu s čvrstim pouzdanjem. Neka nas u tom hodu podupre moćni zagovor Marije, Djevice vjerne, šutljive svjedokinje betlehemskoga otajstva.