GOVOR PAPE IVANA PAVLA II. 

NA OPĆOJ AUDIJENCIJI U VATIKANU, 24. 1. 2001.

 

ZAUZIMANJE ZA BUDUĆNOST  DOSTOJNU  ČOVJEKA

 

Uvodno biblijsko čitanje: "Pišem vama, dječice, jer su vam grijesi oprošteni po njegovu Imenu. Pišem vama, oci, jer upoznaste onoga koji je od početka. Pišem vama, mladići, jer ste pobijedili Zloga. Napisah vama, djeco, jer upoznaste Oca. Napisah vama, oci, jer upoznaste onoga koji je od početka. Napisah vama, mladići, jer ste jaki, i riječ Božja u vama ostaje, i pobijedili ste Zloga" (1 Iv 2,12-14).

 

1.         Bacimo li pogled na svijet i njegovu povijest, prvi je dojam da prevladava stijeg rata, nasilja, tlačenja, nepravde, moralnoga pada. Izgleda nam poput viđenja u 6. glavi Otkrivenja, kao da opustošenim predjelima jure konjanici koji drže sad krunu pobjedničke moći, sad mač nasilja, sad vagu siromaštva i gladi, sad kosu smrti (usp. Otk 6,1-8).

Pred tragedijom povijesti i raširene nemoralnosti valja ponoviti pitanje koje prorok Jeremija upravlja Bogu u ime tolikih patnika i potlačenih: "Prepravedan si, Jahve, da bih se mogao s tobom parbiti. Samo bih jedno s tobom raspravio: Zašto je put zlikovaca uspješan? Zašto podmuklice uživaju mir?" (12,1). Za razliku od Mojsija koji s vrha brda Neba promatra Obećanu zemlju ((usp. Pnz 34,1), mi se sučeljavamo s poremećenim svijetom u kojemu se kraljevstvo Božje naporno probija.

 

2.       Sveti je Irenej u 2. stoljeću prepoznao objašnjenje u slobodi čovjeka koji, umjesto da slijedi božanski naum mirnoga suživota (usp. Post 2), kida odnose s Bogom, s čovjekom i sa svijetom. Stoga je lionski biskup napisao: "Biti manjkav nije umijeće Boga koji može iz kamenja podići djecu Abrahamovu, nego onoga koji ga ne slijedi te postaje uzrok vlastitoga pomanjkanja savršenstva. Doista, nedostatak svjetlosti nije krivnja oslijepljenih, nego onih koji su se oslijepili vlastitom krivnjom, dok svjetlo i dalje sjaji. Svjetlost nikoga nasilno ne podjarmljuje, niti Bog ikoga sili prihvatiti njegovo umijeće" (Adversus haereses IV,39,3).

Stoga je potreban trajni napor obraćenja da ispravi put čovječanstva, kako bi slobodno izabralo slijediti "Božje umijeće", to jest  njegov naum mira i ljubavi, istine i pravde. To je ono umijeće koje se potpuno objavljuje u Kristu, i koje je obraćenik Pavao Nolanski usvojio s ovim dirljivim životnim programom: “Moje je jedino umijeće vjera a glazba je Krist" (Carme XX, 32).

 

3.       S vjerom Duh Sveti stavlja u čovjekovo srce također sjeme nade. Vjera je doista, kako kaže Poslanica Hebrejima, “neko imanje onoga čemu se nadamo, osvjedočenje o zbiljnostima kojih ne vidimo” (11,1). Na obzorju često označenom obeshrabrenjem, pesimizmom, izborom smrti, tromošću i površnošću, kršćanin se mora otvoriti nadi koja proizlazi iz vjere. To je prikazano u evanđeoskoj slici oluje koja se podigla na jezeru: “Učitelju, učitelju, propadosmo!” vikahu učenici. A Krist ih upita: “Gdje vam je vjera?” (Lk 8,24-25). S vjerom u Krista i u kraljevstvo Božje nikada nismo izgubljeni, i nada vedre smirenosti ponovno se javlja na obzorju. I za budućnost dostojnu čovjeka nužno je da ponovno procvate djelotvorna vjera koja rađa nadu. O njoj je francuski pjesnik napisao: “Nada je uzdrhtalo očekivanje dobrog sijača, ona je čežnja onoga koji se je namijenio vječnosti. Nada je bezgranična ljubav” (Ch. Péguy, Pristup misteriju druge kreposti).

 

4.         Ljubav prema čovječanstvu, njegovoj materijalnoj i duhovnoj dobrobiti, prema istinskom napretku, mora prožimati sve vjernike. Svaki čin za stvaranje bolje budućnosti, zemlje prikladnije za stanovanje i bratskije društvo sudjeluje, makar neizravno, u izgradnji kraljevstva Božjega. Upravo u perspektivi takvoga kraljevstva “čovjek, živi čovjek, prvi je i osnovni put Crkve” (Evangelium vitae, 2; usp. Redemptor hominis, 14). Put je to koji je sam Krist slijedio, učinivši istodobno sebe čovjekovim “putem” (usp. Iv 14,6).

Na tom putu pozvani smo ponajprije izbrisati strah od budućnosti. Ona često muči mlade naraštaje, navodeći ih uzvraćati ravnodušnošću, odustajanjem od životnih obveza, u samoponižavanju u drogi, u nasilju i beznađu. Stoga je potrebno isticati radost zbog svakog djeteta koje se rodi (usp. Iv 16,21), da bude prihvaćeno s ljubavlju i da mu se omogući rast u tijelu i duši. Tako se surađuje u samom Kristovu djelu, koji je tako odredio svoje poslanje: “Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju” (Iv 10,10).

 

 

5.         Otvoreno smo poslušali poruku koju apostol Ivan upućuje očevima i djeci, starima i mladima, da se nastave zajednički boriti i nadati u sigurnosti kako je moguće pobijediti zlo i Zloga, snagom djelatne prisutnosti Oca nebeskoga. Isticati nadu temeljna je zadaća Crkve. Drugi vatikanski koncil ostavio nam je glede toga ovo sjajno razmišljanje:

"S pravom možemo smatrati da je budućnost čovječanstva u rukama onih koji budu znali budućim pokoljenjima pružiti razloge života i nade" (Gaudium et spes, 31). U toj perspektivi drago mi je ponoviti poziv na pouzdanje koji sam izrekao u govoru pred OUN 1995.: “Ne moramo se bojati budućnosti. (...) U sebi imamo sposobnost mudrosti i snage. S tim darovima, i uz pomoć milosti Božje, možemo izgraditi u nadolazećem stoljeću i za sljedeće tisućljeće civilizaciju dostojnu ljudske osobe, pravu kulturu slobode. Možemo je i moramo načiniti! I, načinivši je, moći ćemo spoznati da su suze ovoga stoljeća pripravljale teren za novo proljeće ljudskoga duha” (Insegnamenti XVIII/2 /1995/, str. 744).