GOVOR SVETOGA OCA IVANA PAVLA II.

NA SVETOJ MISI ZAVRŠETKA VELIKOG JUBILEJA

6. I. 2001. NA TRGU SV. PETRA  U  RIMU

 

1.                "Klanjat će ti se, Gospodine, svi narodi zemlje."

Taj zaziv, koji se stalno ponavlja u pripjevnom Psalmu današnje liturgije, veoma dobro izražava značenje blagdana Bogojavljenja što ga danas slavimo. On istodobno baca svjetlo također na današnji obred zatvaranja Svetih Vrata.

"Klanjat će ti se, Gospodine…" To je vizija koja nam govori o budućnosti, omogućava nam da gledamo daleko. Podsjeća nas na davno mesijansko proroštvo, koje će se ostvariti u punini kada Krist Gospodin dođe slavan na kraju povijesti. Ono je ipak imalo svoje prvo povijesno ostvarenje i istovremeno proročko, kada su Mudraci stigli u Betlehem noseći svoje darove. Bio je to početak Kristove objave - upravo njegovo Bogojavljenje - predstavnicima naroda svijeta.

To je proroštvo koje se stupnjevito ostvaruje kroz vrijeme, i to zajedno kako se evanđeoski navještaj širi u srcima ljudi i ukorjenjuje u svim krajevima zemlje. Zar Veliki Jubilej nije možda bio jedna vrst "Bogojavljenja"?  Dolazeći ovamo u Rim, ili idući na hodočašće drugamo u tolike jubilejske Crkve, nebrojene su se osobe stavile na put tragom Mudraca u potrazi za Kristom. Sveta vrata nisu drugo nego simbol tog susreta s njime. Krist je prava "Sveta Vrata" koja nam otvaraju pristup u kuću Očevu i vode nas u intimu božanskog života.

 

2.                "Klanjat će ti se, Gospodine, svi narodi zemlje."

Nadasve ovdje u središtu katoličanstva, ogroman dolazak tolikih hodočasnika, što su došli sa svih kontinenata, ponudio nam je ove godine rječitu  sliku hoda naroda prema Kristu. Radilo se o osobama najrazličitijih staleža, što su došle sa željom promatrati Kristovo lice i zadobiti milosrđe.

     "Krist jučer i danas, Početak i Kraj, Alfa i Omega, Njemu pripadaju vrijeme, i vjekovi. Njemu slava i moć u sve vjekove." (Liturgija  vazmenog bdijenja)

Da, taj je himan, u sugestivnom horizontu prijelaza u novo tisućljeće, Jubilej želio uzdići Kristu, Gospodaru povijesti, nakon dvije tisuće godina od njegova rođenja. Danas se službeno zatvara ta izvanredna godina, ali ostaju duhovni darovi koji su nam u njoj bili darovani; nastavlja se ona velika "godina milosti" koju je Krist objavio i započeo u sinagogi u Nazaretu (Lk 4,18-19) i koja će trajati do konca  vremena.

I dok se danas zatvara sa Svetim Vratima jedan "simbol" Krista, više nego ikada ostaje otvoreno Kristovo Srce. On nastavlja govoriti čovječanstvu koje treba nade i smisla: "Dođite k meni svi vi koji ste umorni i opterećeni i ja ću vas okrijepiti." (Mt 11,28). Neovisno o brojnim slavljima i inicijativama koji su obilježili Jubilej, živo i utješno iskustvo "susreta s Kristom" jest velika baština koju nam ostavlja Jubilarna godina.

 

3.                Želimo danas izreći zahvalu Bogu i dati mu hvalu u ime cijele Crkve. Zbog toga ćemo na kraju ovog slavlja otpjevati svečani "Tebe, Boga, hvalimo" u znak zahvalnosti. Gospodin nam je učinio čudesna djela, ispunio nas je milosrđem. Moramo danas učiniti svojim onaj osjećaj radosti  koji su doživjeli Mudraci, na njihovom putu Kristu: "Ugledavši zvijezdu obradovaše se velikom radošću." Nadasve ih moramo slijediti kad pred noge Božanskog Djeteta polažu ne samo svoje darove, nego svoj život.

U ovoj jubilarnoj godini Crkva je nastojala izvršiti  s velikim zalaganjem za svoju djecu i  za čovječanstvo ulogu zvijezde koja je vodila korake Mudraca. Crkva ne živi za sebe, nego živi za Krista. Želi biti "zvijezda" kao točka oslonca, pomažući pronaći put što vodi prema Njemu.

U patrističkoj teologiji voljelo se govoriti o Crkvi kao o "otajstvu mjeseca", da bi naglasili kako ona ne svijetli svojom svjetlošću, nego je kao mjesec odsjaj Krista, svoga Sunca. Drago mi je prisjetiti se da  baš s tom mišlju započinje Dogmatska konstitucija o Crkvi Drugog Vatikanskog sabora: "Krist je svjetlo narodima - Lumen gentium"! I koncilski oci nastavljaju dalje izražavajući svoju žarku želju da "osvijetle sve ljude svjetlom Kristovim što odsijeva na licu Crkve.» (br. 1.)

"Mysterium lunae - Otajstvo mjeseca": Veliki Jubilej je učinio da je Crkva snažno proživjela to svoje poslanje. Krist je taj na kojega je Ona svraćala pozornost u ovoj godini milosti, sjećajući se još jednom Petrovih riječi: "Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga." (Iv. 6,68)

4.                "Klanjat će ti se, Gospodine, svi narodi zemlje!"

Ta univerzalnost poziva narodima da dođu Kristu ove se godine potvrdila na najvidljiviji način. Osobe svih kontinenata i svih jezika sastajale su se na ovom Trgu. Toliki su se glasovi odavde podizali u pjesmi, kao simfonija hvale i navještaj bratstva.

Ne bih mogao sigurno u ovom trenutku sjetiti se svih različitih susreta što smo ih proživjeli. Prisjećam se samo nekih: djece koja su započela Jubilej sa svojim spontanim slavljem, i mladih koji su osvojili Rim  svojim entuzijazmom i ozbiljnošću svoga svjedočenja. Mislim i na obitelji što su ponudile poruku vjernosti i zajedništva toliko potrebnih našem svijetu, mislim na stare, na bolesnike i invalide, što su znali darovati rječito svjedočanstvo kršćanske nade. Pred sobom imam i Jubilej onih, koji u svijetu kulture i znanosti svakodnevnim naporom tragaju za istinom.

Hodočašće koje je vidjelo dolazak  Mudraca s Istoka sve do Betlehema u potrazi za upravo rođenim Kristom, ove su godine ponovili milijuni i milijuni Kristovih učenika, koji su stigli ovamo ne sa "zlatom, tamjanom i smirnom", nego noseći vlastito srce bogato vjerom i potrebno milosrđa.

 

5.      Zbog toga se Crkva danas raduje, i odgovara na Izaijin poziv: "Ustani, obuci se u svjetlo, jer dolazi tvoja svjetlost… Narodi će koracati u tvojoj svjetlosti." (Iz 60,1-3). Nema u tom osjećaju radosti nimalo trijumfalizma. I kako bismo mogli pasti u tu napast upravo na kraju godine koja je bila tako snažno pokornička? Veliki nam je Jubilej darovao providonosnu prigodu da izvršimo čišćenje pamćenja, moleći Boga oproštenje za sve nevjere što su ih počinili sinovi Crkve u ovih dvije tisuće godina.

Ispred Krista Raspetoga, sjetili smo se, da pred obiljem milosti što Crkvu čini "svetom", mi, njena djeca na široko smo označeni grijehom, i bacamo sjenu na lice Zaručnice Kristove. Zato dakle, nema mjesta nikakvoj samohvali i samo-uzdizanju, nego velika svijest naših ograničenja i naših slabosti. Ipak, ne možemo a da nas radost ne obuzme, i to ona unutarnja radost na koju nas poziva prorok, bogata hvalom i zahvalnošću, jer je utemeljena na svijesti primljenih darova i na sigurnosti vječne Kristove ljubavi.

 

6.                A sada bacimo pogled  naprijed; izvještaj o Mudracima može nam na izvjestan način označiti duhovni pravac. Oni nam govore nadasve, da kad se susretne Krista, treba znati zaustaviti se i duboko živjeti radost intimnosti s Njime. "Uđu u kuću, ugledaju  dijete s Marijom majkom njegovom, padnu ničice i pokloniše me se".Od sada će njihov život zauvijek biti predan tom Djetetu zbog kojeg su poduzeli napore putovanja i susreli ljudske zasjede. Kršćanstvo se rađa i neprestano obnavlja, počevši od tog promatranja slave Božje što odsijeva s Kristova lica.

To je lice za razmatranje, tako da se u njegovim očima mogu vidjeti "crte" Očeve kako bismo se potom mogli prepustiti da nas obavije ljubav Duha. Veliko jubilarno hodočašće podsjetilo nas je na temeljnu trojstvenu dimenziju kršćanskog života: u Kristu susrećemo također Oca i Duha. Trojstvo je izvor i ispunjenje. Sve kreće od Trojstva, sve se vraća Trojstvu.

Ipak, isto kao što se to i Mudracima dogodilo, to uranjanje u kontemplaciju i promatranje otajstva, ne priječi nas u hodu, nego nas čak potiče da ponovno krenemo na novi dio puta, na kojem postajemo navjestitelji i svjedoci. "Otiđoše drugim putem u svoju zemlju." Mudraci bijahu, na neki način prvi misionari. Susret s Kristom nije ih blokirao u Betlehemu, nego ih je ponovno potaknuo da krenu putovima svijeta. Treba  krenuti od Krista i zbog toga  istodobno krenuti od Trojstva.

 

7.                Baš to se od nas traži, predraga braćo i sestre, kao plod Jubileja što se danas zatvara.

U službi tog zadatka koji nas očekuje, potpisat ću na kraju sv. mise Apostolsko Pismo "Novo millenio ineunte - Na početku novog tisućljeća" - u kojem predlažem neke pravce za razmišljanje koji će pomoći svoj kršćanskoj zajednici da s novom revnošću ponovno krene, nakon proslavljenog jubileja. Sigurno, ne radi se o tome da se organiziraju, u kratkom vremenu, druge inicijative velikih dimenzija. Vraćamo se na redovite poslove, ali to je sve drugo osim odmora. Potrebno je iz iskustva Jubileja izvući neke korisne pouke i dati novom nastojanju nadahnuće i djelotvorno usmjerenje.

 

 

8.                Te ideje za razmišljanje predajem mjesnim Crkvama kao "baštinu" Velikog Jubileja, da ih vrednuju u odnosu na njihova pastoralna usmjerenja. Čini se prije svega veoma hitnom potreba da se prihvati i ostvari bogatstvo poticaja na kontemplaciju Krista, što nam je dalo iskustvo ove Jubilarne Godine. U ljudskom licu Sina Marijina  prepoznajemo Riječ koja je tijelom postala u punini svog božanstva i čovještva. Najveći umjetnici - Istoka i Zapada, bavili su se otajstvom tog Lika. Ali to je nadasve Lik koji Duh, božanski "ikonopisac", - crta u srcima svih onih koji ga promatraju i ljube. Potrebno je "ponovno krenuti od Krista", s poletom Duhova, s obnovljenim oduševljenjem. Treba krenuti od Njega nadasve u svakodnevnom nastojanju prema svetosti, stavljajući se u molitvu i u slušanje Riječi. Krenuti potom od Njega da bi se svjedočila Ljubav kroz praksu kršćanskog života označenog zajedništvom, ljubavlju, svjedočenjem u svijetu. To je program što ga predajem u ovom Apostolskom Pismu. On se može sve svesti na samo jednu riječ - Isus Krist.

Na početku mog pontifikata a zatim i u tolikim drugim prilikama govorio sam glasno sinovima Crkve i svijeta: "Otvorite, širom otvorite vrata Kristu!" I sada ponovno želim to uzviknuti na kraju ovog Jubileja, na početku ovog novog tisućljeća. "Otvorite, širom otvorite vrata Kristu!"

 

9.                "Klanjat će ti se, Gospodine, svi narodi zemlje!"

Ovo se proročanstvo već ostvaruje u nebeskom Jeruzalemu, gdje su svi pravednici svijeta, osobito toliki svjedoci vjere, okupljeni otajstveno u tom svetom gradu u kojem više nema sunca, jer njegovo je sunce Jaganjac. Tamo anđeli i sveci ujedinjuju svoj glas u zahvalnoj pjesmi Boga.

Crkva - hodočasnica na zemlji - u svojoj liturgiji, u svom naviještanju Evanđelja, kroz svoje svjedočanstvo, čini da svaki dan u njoj odjekuje ta nebeska pjesma. Neka Gospodin dadne da ona, u novom tisućljeću svakodnevno raste u svetosti, da bi u povijesti bila istinsko "Bogojavljenje" milosrdnog i slavnog Lica Krista Gospodina. Tako neka bude!