MLADEŽ  EUHARISTIJSKOG  POKRETA
E M A U S
MEP-Bilten br. 6
16.X.2001. - Sv. Margareta Marija Alaqoque
 
 
 
 
    Danas se u liturgiji Katolicke Crkve slavi sv.  Margareta Marija Alacoque iz 17. stoljeca. Kao što je Gospa odabrala Bernardicu da posalje poziv svijetu na molitvu i pokoru, tako je Krist Gospodin odabrao sv. Margaretu da preko nje objavi svijetu novu poboznost - stovanje njegovoga Presvetog Srca. Sv. Margareta imala je nekoliko ukazanja Srca Isusova od 1673. do 1675. g. - Slika gore prikazuje ju u momentu ukazanja. To je inace mozaik koji se nalazi u kapeli ukazanja u francuskom gradu Paray le Monialu kraj Lyona. (1997.g. mnogi clanovi MEP-a hodocastili su onamo prigodom sudjelovanja na 12. svjetskom danu mladih u Parizu.) - Crkva je veoma brzo priznala autenticnost ukazanja i novi oblik stovanja Bozanske ljubavi u liku Kristovoga Srca. Ta se poboznost od tada veoma brzo prosirila po cijelome svijetu.
 
    U prilogu donosimo kratki zivotopis sv. Margarete.  

        Tko god štuje Srce Isusovo sigurno je čuo i za sv. Margaretu Alacoque. Ona je od samoga Gospodina bila odabrana da bude glasnica porukâ njegova Srca.  Rodila se 22. srpnja 1647. u Lautecouru, u burgundskoj općini Verosvres, u biskupiji Antun, tridesetak kilometara od Paray-le-Moniala. Njezin otac Claude Alacoque u svom je selu vršio službu kraljevskoga bilježnika. Umro je mlad, ostavivši iza sebe brojnu obitelj. Njegova se udovica našla u velikim poteškoćama pa se morala i odijeliti od nekih svojih sinova. Kad je Margareti bilo 8 godina, dana je na odgoj u zavod klarisa-urbanistica u Charollesu. Tamo je naišla na sredinu punu revnosti i duhovnog poleta, što joj je veoma odgovaralo. Ona je već u četvrtoj godini života, i ne znajući pravo što čini, učinila zavjet čistoće. Bio je to Božji poticaj, zato joj je ozračje u Charollesu tako i godilo. Teška ju je bolest prisilila da ostavi sestarski zavod te se vrati kući u kojoj je gotovo uzeta bolovala četiri godine.

 

Kad je ozdravila, morala je svladati i druge poteškoće da bi na koncu 24. godine života mogla ostvariti svoje pravo zvanje. Do potpune jasnoće o tome životnom zvanju došla je prigodom posjeta samostanu sestara od Pohodenja u Paray-le-Monialu. Bilo je to 25. svibnja 1671. Nalazeći se toga dana u samostanskoj govornici, jasno je u svojoj nutrini čula ove riječi: "Hoću da budeš ovdje!" U roku od tri tjedna zamolila je da bude primljena u taj samostan, a 25. kolovoza već je započela svoj  redovnicki zivot. Umrla je u dobi od 43 godine 17. listopada 1690.

Pod tom prilično prozaičnom patinom krio se ipak jedan velik i neobičan svetački život XVII. stoljeća, život vrijedan da se u nj udubimo i zamislimo. Margareta Alacoque u novom vijeku postade najveća glasnica kulta Srca Isusova, one pobožnosti koja je osvojila mnoštvo te koja i danas u jednostavnome puku, medju onima koji su bez predrasuda, živi i donosi obilne duhovne plodove.

    Prvo je bilo na blagdan Sv. Ivana Evanđelista, 27. prosinca 1673. Margareta je tek napustila kućnu bolnicu te pošla u kapelicu i kleknula do rešetke kora, gdje su strogo klauzurne redovnice od Pohođenja obavljale svoje molitve i pobožnosti. Tada joj se ukazao naš Gospodin i ona je posve jasno i razgovijetno čula ovu poruku: "Moje božansko Srce tako je raspaljeno ljubavlju prema ljudima da više ne može u sebi zadržavati plamenove svoje žarke ljubavi, već ih mora razasuti. Tebe sam odabrao da ispuniš taj veliki naum, da tako sve bude učinjeno od mene." Nakon više drugih ukazanja manjeg značenja Gospodin je početkom god. 1674., vjerojatno jednoga petka, Margareti objavio opet novu veliku poruku. Da se radilo o velikoj objavi, svjedočio je i vanjski dekor ukazanja. Gospodin joj se sa Srcem ukazao na prijestolju od plamenova, što bijahu sjajniji od sunca te prozirni kao najfiniji kristal. No u tom je vanjskom sjaju, prema Margaretinu opisu, bilo Isusovo Srce "okrunjeno trnovom krunom, koja simbolizira rane što mu ih zadajemo svojim grijesima, a nad Srcem se nalazio značajan križ; taj je križ ondje od prvih časova njegova utjelovljenja, a to znači od časa kad je bilo oblikovano i Presveto Srce; odmah je u nj bio usađen i križ pun svake gorčine."

Nova se objava dogodila nekoliko mjeseci kasnije, jednoga petka, sutradan po blagdanu Tijelova. Isus se tada, prema svetičinu opisu, ukazao "sav u sjaju slave, s pet rana, koje su bliještale kao pet sunaca, a iz njegova svetog čovještva izlazili su plamenovi sa svih strana, osobito pak iz njegovih divnih grudiju, koje su sličile ognjištu; a bile su otvorene da otkriju svu ljubav toga ljubaznoga Srca, koje bijaše onaj stvarni izvor tih plamenova". I tada se Isus potužio na ljudsku nezahvalnost. "Za sva moja nastojanja oko njihova dobra ljudi su hladni i nehajni." Isus kao uzvrat za tu nezahvalnost traži od svetice naknadu. Dok je to tražio, iz njegova je Srca izašao tako žarki plamen te je mislila da će je uništiti. Isus je toj poruci dodao i ovu: "Primit ćeš me u Presvetom Sakramentu..." A zatim je zatražio pričest svakoga prvog petka u mjesecu, a kao pripravu za to svetu uru koju će obavljati prostrta na zemlji u noći između četvrtka na petak od 11 sati do ponoći. I tako su u pobožnost Srcu Isusovu uvedene dvije glavne naknadne vježbe: sveta ura i sveta pričest na svaki prvi petak u mjesecu.

Spomenimo još i četvrtu veliku objavu koja je dana za vrijeme tijelovske osmine između 13. i 20. lipnja 1675. U toj objavi Isus se potužio na rane što mu ih zadaju svojim nepoštovanjem sami vjernici i svojim svetogrđem nevjernici. Kao naknadu za sve te uvrede Gospodin je zatražio da se u petak po tijelovskoj osmini uvede poseban blagdan Srca Isusova na koji će se svetom pričešću i javnom otprošnjom naknaditi za uvrede nanesene Gospodinu dok je izložen na oltarima.

*****************************************************************

Želimo li tu objavu primijeniti na sadašnje stanje i praksu u Crkvi, onda možemo jednostavno reći da blagdan Srca Isusova ima biti blagdan naknade i zadovoljštine za grijehe svih ljudi: i vjernika i bezbožnika, za grijehe nemara i svetogrdja prema sakramentu Euharistije. Ako se zamislimo u činjenicu koliko se danas u svijetu, ali i u Crkvi griješi, koliko ima opustošenja i na svetim mjestima, gdje prebivaju Bogu posvećene duše, onda blagdan Srca Isusova, kao dan javnoga kajanja, naknade i zadovoljštine ima baš danas svoje naročito opravdanje.

U od Pohođenja Margareta je 20. srpnja 1685. s novicijatom iskazala prvu javnu čast Srcu Isusovu, a 21. lipnja sljedeće godine pridružila joj se cijela zajednica u proslavi blagdana Srca Isusova.

Od tada, unatoč raznim zaprekama, pokret štovanja Srca Isusova nije se više zaustavio. Papa Klement XIII. odobrio je 6. veljače 1765. dekret Kongregacije obreda kojim se dopušta Poljskoj i Rimskoj bratovštini Srca Isusova, kojoj je pripadao i sam Papa, svetkovanje blagdana Srca Isusova. U Papinoj je namisli bilo da taj novi blagdan širi u Crkvi poruke dane Margareti Alacoque. Ona je bila povlašteno sredstvo da se proširi ona pobožnost koja je u Crkvi pod raznim oblicima bila uvijek prisutna i živa, davši joj ipak neke nove i originalne naglaske. - Suvremenici događaja u Parayu brzo su otkrili izuzetnu krepost Margarete Alacoque te su se trudili da i druge s njome upoznaju. Papa Pio IX.  proglasio je sv. Margaretu 24. travnja 1864.  blaženom. Svetom ju je proglasio 13. svibnja 1920. papa Benedikt XV.