Apostolsko pismo Pape Ivana Pavla II.  o proglašenju Svete Terezije od Djeteta Isusa i Svetoga Lica naučiteljicom sveopće Crkve

1. - Znanost božanske ljubavi, što je Otac milosrđa po Isusu Kristu izlijeva u Duhu Svetom, jest dar koji je dan malenima i poniznima, da upoznaju i naviještaju tajne Kraljevstva, koje su skrivene učenima i mudrima; stoga je Isus uskliknuo u Duhu Svetom, davši slavu Ocu, koji je tako odredio (usp. Lk 10, 21-22; Mt 11, 25-26).

Veseli se također Majka Crkva koja konstatira kako se tijekom stoljeća, Gospodin nastavlja objavljivati malenima i poniznima, osposobljavajući svoje odabranike da po Duhu Svetom, koji “ispituje svaku stvar, također i dubine Božje” (1 Kor 2, 10) da govore o stvarima  “koje nam je Bog dao... i to ne naučenim riječima čovječje mudrosti, nego naukom Duha, izlažući duhovno duhovnima” (1 Kor 2, 12. 13). Na taj način Duh Sveti vodi Crkvu prema potpunoj istini, snabdijeva je raznim darovima, uljepšava je svojim plodovima, pomlađuje ju snagom Evanđelja i čini je sposobnom da istražuje znakove vremena, kako bi što bolje odgovorila  volji Božjoj (usp. Lumen gentium, n. 4.12; Gaudium et spes, n. 4.).

Među malenima, kojima su bile objavljene na potpuno poseban način tajne Kraljevstva, svijetli Terezija od Djeteta Isusa i od Svetoga Lica, redovnica reda bosonogih Karmelićanki i  kojoj se ove godine navršava stota obljetnica od njezina ulaska u nebesku domovinu.

Za vrijeme svoga života, Terezija je otkrila “nova svjetla, skrivena i tajanstvena značenja”( Ms, A 83 v) i primila je od Božanskog učitelja “znanje ljubavi” koje je potom očitovala s posebnom originalnošću  u svojim spisima (usp. Ms B 1r). To je znanje sjajan izraz njezinog poznavanja otajstva Kraljevstva i njezino osobno iskustvo milosti. Ono se može smatrati kao posebna karizma evanđeoske mudrosti, koju je Terezija, kao i drugi sveci i učitelji  vjere crpili u molitvi ( usp. Ms C 36 r).

2. - Prihvaćanje primjera njezina života i njezinog evanđeoskog nauka bilo je sveopće, postojano i brzo se širilo u našem stoljeću. Gotovo nasljedujući njezinu ranu duhovnu zrelost, njezinu je svetost Crkva veoma brzo priznala. 10. lipnja 1914. papa Pio X. potpisao je dekret uvođenja kauze za njezinu beatifikaciju, a 14. kolovoza 1921. papa Benedikt XV. proglasio je herojski stupanj kreposti službenice Božje. Tom je prigodom izrekao govor o putu duhovnog djetinjstva. Papa Pio XI. proglasio ju je blaženom  29. travnja 1923. Nešto kasnije, 17. svibnja 1925. isti Papa, pred nebrojenim mnoštvom  proglasio ju je svetom u Bazilici Sv.Petra, istaknuvši sjaj njezinih kreposti i originalnost njezina učenja. 14. prosinca 1927. prihvaćajući molbu biskupa misionara, proglasio ju je zajedno sa Sv. Franjom Ksaverskim, zaštitnicom misija. Počinjući od tih priznanja duhovno zračenje  Terezije od Djeteta Isusa raslo je u Crkvi i širilo u cijelom svijetu. Mnoge ustanove posvećenog života i crkveni pokreti, napose u mladim Crkvama, izabrale su je kao zaštitnicu i učiteljicu, nadahnjujući se na njezinom duhovnom učenju.  Njezina poruka često sažeta u tzv. “malom putu” koji nije drugo nego evanđeoski put svetosti za sve, bila je predmet studija za teologe i promicatelje duhovnosti. Pod zaštitom Svetice iz Lisieux-a podignute su i posvećene Gospodinu katedrale, bazilike, svetišta i crkve u cijelom svijetu. Katolička Crkva uvrstila je njezino štovanje u raznim obredima istoka i zapada. Mnogi su vjernici mogli iskusiti snagu njezinog zagovora. Mnogi pozvani u svećeništvo ili u posvećeni život, napose u misijama i u klauzurnim samostanima, pridaju milost božanskog poziva  njezinu zagovoru i njezinu primjeru.

3. - Crkveni pastiri, počevši od mojih prethodnika, vrhovni svećenici ovoga stoljeća, koji su postavili njezinu svetost kao primjer za sve, također su istaknuli da je Terezija učiteljica duhovnog života kroz jedan nauk koji je u isto vrijeme jednostavan i dubok, a koji je ona crpila u Evanđelju pod vodstvom Božanskog učitelja i potom ga priopćila braći i sestrama u Crkvi s velikom djelotvornošću (usp. Ms B 2 v- 3r)

To duhovno učenje nam je prenešeno napose kroz njezinu autobiografiju, koja, sastavljena iz tri spisa što ih je napisala posljednjih godina svoga života, a objavljeni su godinu dana nakon njezine smrti pod naslovom “Povijest jedne duše” (Lisieux, 1898.), proizvela je veliko zanimanje sve do naših dana. Ova autobiografija, prevedena zajedno s drugim njezinim spisima na oko pedeset jezika, učinila je poznatom Tereziju u svim krajevima svijeta, također i izvan Katoličke Crkve. Jedno stoljeće nakon svoje smrti, Terezija od Djeteta Isusa nastavlja se priznavati kao jedna od velikih učiteljica duhovnog života našega vremena.

4. - Zato nije čudo da su Svetoj Stolici bile predstavljene mnoge molbe da bude odlikovana naslovom Doktorice sveopće Crkve. Od prije nekoliko godina, i napose kako se približavala radosna obljetnica prvog  stoljeća od njezine smrti, dolazili su sve brojniji takvi zahtjevi  također i od Biskupskih Konferencija; osim toga održavali su se studijski kongresi i obiluju izdanja koja pokazuju kako Terezija od Djeteta Isusa posjeduje izvanrednu mudrost i pomaže svojim učenjem tolike muževe i žene svakog staleža da se upozna i uzljubi Isus Krist i njegovo Evanđelje.

U svjetlu tih činjenica odlučio sam da se pažljivo prouči da li Svetica iz Lisieuxa posjeduje svojstva da može biti ukrašena titulom Doktora Univerzalne Crkve.

5. - Drago mi je da u ovom kontekstu mogu ukratko podsjetiti na neke momente iz života Terezija od Djeteta Isusa. Rodila se u Alenconu u Francuskoj, 2 siječnja 1873. Dva dana kasnije krštena je u Crkvi Naše Gospe, primivši imena Marija Franjka Terezija. Njezini su roditelji Louis Martin i Zelie Guerin, čiji sam herojski stupanj kreposti nedavno priznao. Poslije smrti majke, 28. kolovoza 1877., Terezija se preselila s cijelom obitelji u grad Lisieux gdje je, okružena ljubavlju oca i sestara, primila odgoj u isto vrijeme zahtjevan i pun nježnosti.

 Pred kraj 1879. god. prvi puta pristupa sakramentu sv. ispovjedi. Na dan Duhova l883. zadobiva posebnu milost ozdravljenja od jedne teške bolesti posredovanjem Naše Gospe od Pobjede. Odgajana kod sestara Benediktinki prima prvu sv.pričest 8.svibnja 1884., nakon ozbiljne pripreme koju je okrunilo posebno iskustvo milosti intimnog sjedinjenja s Isusom. Nakon nekoliko tjedana, 14. lipnja iste godine, prima sakrament sv. potvrde, sa živom sviješću onoga što sa sobom donosi dar Duha Svetoga kroz osobno sudjelovanje u milosti Duhova. Za Božić 1886. živi jedno duhovno iskustvo veoma duboko, što ga je nazvala “potpunim obraćenjem”. Zahvaljujući njemu, nadvladava emotivnu osjetljivost uzrokovanu gubitkom majke i započinje “divovsku trku” na putu savršenosti (usp. Ms A 44 v 45 v).

Terezija želi prihvatiti kontemplativni život u Karmelu u Lisieuxu, kao njezine sestre Paulina i Marija, ali joj to nije bilo moguće zbog mlade dobi. Za vrijeme hodočašća u Italiju, nakon što je posjetila Svetu Kuću u Loretu i mjesta Vječnoga Grada, za vrijeme audijencije koju je udijelio Papa vjernicima biskupije iz Lisieuxa, 20 studenog 1887., sa sinovskom hrabrošću tražila je od pape Leona XIII. da može ući u Karmel u dobi od 15 godina.

9. travnja 1888.g. ulazi u Karmel u Lisieuxu, gdje prima odijelo reda Djevice 10. siječnja sljedeće godine, i polaže vječne zavjete 8. rujna 1890.g. na blagdan rođenja Blažene Djevice Marije. U Karmelu započinje hod prema savršenosti kako ga je zacrtala Majka Utemeljiteljica Terezija od Isusa, s autentičnom revnošću i vjernošću, ispunjajući razne službe u zajednici koje su joj bile povjerene. Prosvjetljena Božjom Riječju i proživljujući na poseban način kušnju bolesti svoga preljubljenog oca, Louis Martina, koji umire 29. srpnja 1894.g., Terezija se upućuje prema svetosti, inzistirajući na središnjosti ljubavi. Otkriva i priopćuje novakinjama koje su bile povjerene njezinoj skrbi, mali put duhovnog djetinjstva, u kojem napredujući ulazi sve više u otajstvo Crkve, i privučena Kristovom ljubavlju, osjeća u sebi da raste zvanje apostolsko i misionarsko, koje ju potiče da sve sa sobom povede u susret Božanskom Zaručniku.

9. lipnja 1895.g. na blagdan Presvetog Trojstva, prikazuje se kao žrtva paljenica Milosrdnoj Božjoj ljubavi. 3. travnja sljedeće godine, u noći između Velikog četvrtka i Velikog petka, otkriva prvi znak bolesti koja će ju odvesti u smrt. Terezija prima taj znak kao tajanstveni posjet Božanskog Zaručnika. U isto vrijeme ulazi u kušnju vjere koja će trajati sve do njezine smrti.  Kako joj se zdravlje pogoršavalo, 8. srpnja 1897.g. biva smještena u kućnu bolnicu. Njezine sestre i druge redovnice skupljaju njezine riječi, dok se boli i kušnje, koje podnosi strpljivo, pojačavaju da bi kulminirale smrću dana 30. rujna 1897. “Ne umirem nego ulazim u život”, pisala je jednom svome duhovnom bratu vlč. Bellieru (Pismo 244). Njezine posljednje riječi “Moj Bože, ja te ljubim” jesu pečat njezine egzistencije.

6. - Terezija od Djeteta Isusa ostavila nam je spise koji su joj s pravom  zaslužili naziv učiteljice duhovnog života.  Njezino glavno djelo ostaje ispovjest njezina života  u tri autobiografska rukopisa (Manuscripts autobiographiques A,B,C) koji su prvotno bili objavljeni pod naslovom “Povijest jedne duše” koji je potom postao slavan.

U rukopisu A, koji je napisan po nalogu sestre Agneze od Isusa, koja je tada bila poglavarica samostana, i koji joj je bio uručen 21. siječnja 1896., Terezija opisuje razdoblja svoga religioznog iskustva: prve godine djetinjstva, napose događaj njezine prve sv. pričesti i sv. potvrde, mladost pa sve do ulaska u Karmel i njezini prvi zavjeti.

Rukopis B, napisan za vrijeme duhovnih vježbi iste godine na molbu sestre Marije od Presv.Srca, sadrži jedne od najljepših stranica svetice iz Lisieuxa, koje su najpoznatije i najviše navođene. U njima se očituje puna zrelost Svetice koja govori o svome pozivu u Crkvi, Kristovoj Zaručnici i Majci duša.

Rukopis C, sastavljen u mjesecu lipnju i u prvim danima srpnja 1897. nekoliko mjeseci prije njezine smrti, posvećen je poglavarici Mariji Gonzagi, koja ga je tražila, nadopunjuje sjećanja iz rukopisa A o životu u Karmelu. Te stranice odaju nadnaravnu mudrost autorice. O tom završnom periodu svoga života, Terezija zapisuje neka najuzvišenija duhovna iskustva. Posvećuje dirljive stranice kušnji vjere: milost čišćenja koja ju uranja u jednu dugu i bolnu tamnu noć, rasvijetljenu njezinom vjerom u očinsku i milosrdnu ljubav Božju. Još jednom i bez ponavljanja Terezija dopušta da zasjaji blistavo svjetlo Evanđelja. Nalazimo tu najljepše stranice što ih je posvetila pouzdanom predanju u ruke Božje, jedinstvu između ljubavi prema Bogu i ljubavi prema bližnjemu, svome misionarskom zvanju u Crkvi.

U tim trima rukopisima, koji se podudaraju u tematskom jedinstvu i progresivnom opisivanju njena života i duhovnog hoda, Terezija nam je ostavila originalnu autobiografiju o povijesti njene duše. Iz nje se vidi kako je njezin život bila jedna egzistencija kroz koju je Bog uputio svijetu jasnu poruku, pokazujući evanđeoski put, “mali put” kojim svi mogu ići, jer su svi pozvani na svetost.

U 266 svojih pisama koja su se sačuvala, a upućena su članovima obitelji, redovnicama, “braći” misionarima, Terezija priopćuje svoju mudrost, razvijajući naučavanje koje predstavlja u stvari jedno duboko obavljanje duhovnog vođenja duša.

54 pjesme čine dio njezinih spisa, koje su nadahnute Svetim Pismom i od kojih neke imaju veliku teološku i duhovnu vrijednost. Među njima zaslužuju poseban spomen “Živjeti od ljubavi” (P 17) i  pjesma “Zašto Te ljubim, o Marijo!” (P 54) što je originalna sinteza životnog puta Blažene Djevice Marije prema Evanđelju. Tome treba nadodati osam “pobožnih  rekreacija” što su poetski i dramski sastavi koje je Svetica napisala i izvodila za svoju zajednicu prigodom pojedinih blagdana prema tradiciji Karmela. Među ostalim spisima treba navesti niz od 21 molitve. Ne smije se zaboraviti  zbirka njezinih riječi, što ih je izrekla posljednjih mjeseci svoga života. Te riječi, od kojih su sačuvane razne redakcije, poznate pod imenom kao Posljednje riječi, također se navode pod naslovom Posljednji razgovori.

7. - Iz pažljivog studija  spisa Svete Terezije od Djeteta Isusa i od odjeka što su ih oni imali u Crkvi, mogu se uočiti  istaknuti vidovi “izvrsnog nauka” što je temeljni element na kojemu se zasniva pridavanje naslova Doktor Crkve. Prije svega je uočljivo postojanje posebne karizme mudrosti. Uistinu, ova mlada karmelićanka bez ikakve posebne teološke pripreme, ali rasvijetljena svjetlom Evanđelja, osjeća se poučena od Božanskog Učitelja, koji, kao što sama za Krista  kaže, jest “Doktor doktora” (Ms A 83 v), od kojega crpi “božanske pouke” (Ms B 1r). Osjeća da su se u njoj ispunile riječi Svetoga Pisma: ”Ako je netko malen neka dođe k meni...; milosrđe je udijeljeno malenima” (Ms B 1 v; usp. Izr 9,4; Mudr 6,6) i zna da je poučena u božanskoj ljubavi, koja je skrivena mudrima i učenima, a koje se božanski Učitelj udostojao objaviti njoj, kao malenoj ( Ms A 49 r; cfr Lk 10, 21-22).

Papa Pio XI. koji je smatrao Tereziju iz Lisieux-a kao “zvijezdu svoga pontifikata” ne usturčava se ustvrditi u govoru na dan njezine kanonizacije, 17 svibnja 1925. g.; “...ona se otvorila istom Duhu istine, koji se običava skriti mudrima i učenima, a objaviti malenima; kao što svjedoči naš prethodnik, toliko je bila obdarena poznavanjem uzvišenih stvari, da je mogla pokazivati drugima siguran put spasenja.” (ASS 17, 1925, p.213).

Njezino učenje nije samo sukladno Svetom Pismu i katoličkoj vjeri, nego se ističe svojom dubinom i postignutom mudrom sintezom. Njezin nauk jest u isto vrijeme ispovijest vjere Crkve, iskustvo kršćanskog otajstva i put svetosti. Terezija nudi zrelu sintezu kršćanske duhovnosti; ujedinjuje teologiju i duhovni život, izražava se snažno i s autoritetom, s velikom sposobnošću uvjeravanja i komunikacije, kao što pokazuje prihvaćanje i rasprostranjenost njezine poruke u Božjem narodu.

Terezijino učenje izražava  s dosljednošću i ujedinjuje u jednu harmoničnu cjelinu dogme kršćanske vjere kao nauk istine i iskustvo života. Ne smije su u tome smislu zaboraviti  da razumijevanje poklada vjere što su nam ga Apostoli prenijeli, kao što uči Drugi vatikanski sabor, napreduje u Crkvi pod vodstvom Duha Svetoga ( Dei Verbum br. 8).

U spisima Terezije iz Lisieux možda ne nalazimo kao kod drugih doktora Crkve, znanstveno obrađeno predstavljanje Božanskih stvari, ali možemo zapaziti prosvijetljeno svjedočanstvo vjere koje, dok prima s pouzdanom ljubavlju Božju milosrdnu susretljivost i spasenje u Kristu, objavljuje otajstvo i svetost Crkve.

S pravom se dakle može prepoznati u Svetici iz Lisieux-a karizmu Doktora Crkve, bilo po daru Duha Svetoga kojega je primili da bi živjela i izrazila  iskustvo svoje vjere, bilo po posebnom razumijevanju Kristova otajstva. U njoj konvergiraju darovi novoga zakona, milost Duha Svetoga koji se očituje u živoj vjeri koja djeluje posredstvom ljubavi (usp. Sv.Toma Akvinski, Summa Theol. I-II, q. 106, art. 1; q.108, art. 1).

Možemo primijeniti  na Tereziju iz Lisieuxa ono što je rekao  moj prethodnik Pavao VI. o jednoj drugoj mladoj svetici, doktorici Crkve, Katarini Sijenskoj; “Ono što nas se najviše dojimlje kod Svetice jest ulivena mudrost, tj. sjajno, duboko i zanosno prihvaćanje božanskih istina i otajstava vjere, prihvaćanje također i uz pomoć posebnih naravnih darova, ali očito čudesno, zahvaljujući karizmi mudrosti Duha Svetoga.”(AAS 62, 1970, p.675)