TAJNA  NAJMLAĐE   NAUČITELJICE  CRKVE

O sv. Maloj Tereziji

 

Proglašenje sv.M.Terezije dokotricom Crkve

1997. g.  Papa Ivan Pavao II proglasio je u Rimu Svetu Malu Tereziju doktoricom odnosno naučiteljicom crkve. To je 33 doktor crkve u njezinoj povijesti, treća žena, i od svih njih najmlađi naučitelj Crkve. Imala je svega 25 godina kad ju je Bog pozvao k sebi. Taj čin najvišeg crkvenog autoriteta da se nekoga proglašava naučiteljem Crkve izazvao je veliki odjek, svratio je pozornost na tu sveticu za koju su neki mislili da je njezina popularnost završena s ovim našim stoljećem. Davanje jednoj svetici, i još k tome ženi tako mladoj nakon kanonizacije još taj častan naslov naučiteljice Crkve potiče da se život i djelo sv.Terezije iz Lisieux promatra u novom svjetlu. Kad ju je službena crkva postavila tako visoko da kao naučiteljica svijetli novim naraštajima to ne može ostaviti ravnodušnog niti jednog vjernika Katoličke Crkve, posebno one koji svoju vjeru prakticiraju i nastoje što savršenije odgovoriti Kristovim pozivima koje nam upućuje kroz Evanđelja.

 

Veličina u skrovitosti, popularnost izvan klauzure

Kada je riječ o Svetoj Maloj Tereziji stojimo pred jednim fenomenom. To je fenomen svetosti, duhovne veličine ali u ljudskoj običnosti, neznatnosti, stojimo pred jednom tajnom ljudskog bića koje je bilo sve predano i prožeto Bogom do heroizma a da su to i oni najbliži oko nje jedva primjećivali.

Netko može postaviti pitanje i prigovor: Što može reći nama ljudima današnjice, koji živimo jedno stoljeće nakon nje,  jedna mlada redovnica iz svoga klauzurnog samostana čiji su uvjeti života bili sasvim drugačiji od tolikih ljudi koji žive u svijetu u sasvim drugačijim okolnostima i prilikama. Živjela je zatvorena devet godina u strogoj klauzuri karmelićanskog samostana gradića Lisieux-a u koji je ušla sa 15 godina i iz kojega nije više prekoračila praga nego samo kada su je nakon devet godina mrtvu iznosili na mjesno groblje gdje je bila sahranjena. Zar nam ima stvarno nešto reći?  Netko tko se možda prvi puta susreće s njom i koji od nje nije ništa pročitao možda bi mogao odmahnuti rukom i reći da se pretjeruje i preuveličava.

Međutim kroz ovih sto godina činjenice govore sasvim  suprotno. Ta mlada djevojka koja nije završila niti srednju školu niti maturu, niti fakultet nije prestala do danas djelovati po cijelom svijetu. Za vrijeme svoga života potpuno nepoznata osim svoje najbliže rodbine i znanaca iz gradića Lisieuxa, te potom u krugu svoga samostana gdje je živjela među dvadeset drugih redovnica, postala je jedna od najpopularnijih svetica našega vremena, unutar Katoličke Crkve ali isto tako i izvan nje.

 

Otkriće  Male Terezije po njezinoj autobiografiji

 «Povijest jedne duše»

Njezina autobiografija koju je napisala po naređenju svojih poglavarica, dakle iz redovničke poslušnosti, a ne iz osobne volje, a najmanje sa željom da bi to bilo objavljeno, postigla je nevjerojatan  uspjeh i popularnost. Do sada je prevedena na 50 jezika, objavljena je u oko 10 milijuna primjeraka, računa se da ju je pročitalo pola milijarde ljudi kroz ovih sto godina.

          Kada smo kod njezine autobiografije treba reći u kojim okolnostima je ona napisana. Jedna od Terezijinih rođenih sestara koje su zajedno s njome bile u Karmelu, videći kako s.Terezija ima izvrsno pamćenje zamolila je poglavaricu da joj naredi da zapiše stvari iz svoga djetinjstva kako bi se sačuvale uspomene u obiteljskom krugu na njihovu obitelj i njihovu prošlost. To je bio rukopis A. Rukopis B bio je napisan na molbu njezine sestre opet uz dopuštenje poglavarice da izloži svoju duhovnu nauku, tzv. Mali put duhovnog djetinjstva. Rukopis C, posljednji, dovršen par mjeseci prije smrti (točnije rečeno prekinut) jer od bolesti nije više mogla pisati, napisala je također po naređenju poglavarice, a u njemu opisuje svoj život u samostanu. Sve je dakle pisano iz poslušnosti i zbog toga je tu i bio veliki blagoslov poslušnosti koji je uslijedio u popularizaciji njezinog primjera svetosti i njezinog duhovnog učenja.

 

Mala Terezija i Majka Terezija

Spomenimo još jednu zanimljivost. Usporedimo život sv. Male Terezije i Majke Terezije (usput: Majka Terezija je po sv. Maloj Tereziji nosila redovničko ime!). Gledali smo film o Majci Tereziji. Žena koja je u svome životu učinila prava čudesa: tolika djela milosrđa prema  siromasima, gubavcima, napuštenoj djeci itd. Osnovala je novu  redovničku zajednicu pod nazivom Misionarke ljubavi. Dobitnica je tolikih međunarodnih priznanja, Nobelove nagrade itd. Sasvim sigurno da će jednoga dana biti proglašena  sveticom.

          Sveta Mala Terezija od svega toga nije učinila ništa! Nikakvih vanjskih djela milosrđa u korist siromaha, bolesnika, gubavaca. Provodila je naoko jedan sasvim običan jednoličan redovnički život, više pasivan, obavljajući one redovne dužnosti u zajednici kao i propisane molitve... I nitko do nje i njezine svetosti nije posebno držao, niti uočavao njezinu veličinu osim nekoliko najbližih redovnica. I nakon smrti najednom eksplozija popularnosti...

 

Uspon svjetskih razmjera

          Kao što je prije reda ušla u samostan sa 15 godina, tako je prije reda, s posebnom dozvolom,  proglašena blaženom 1923. (tj. prije isteka trideset godina od smrti da se nekoga može proglasiti blaženim). 1925. proglašena je svetom, 1927. proglašena je  zaštitnicom svih misija uz sv. Franju Ksaverskog najvećeg misionara svih vremena. 1944. proglašena je suzaštitnicom Francuske i evo sada u stotoj obljetnici smrti proglašena je naučiteljicom Crkve kao treća žena po redu, a 33. od svih naučitelja. I još k tome najmlađa naučiteljica u povijesti od svih ostalih!

          Bog joj je podario izvanredne naravne darove i sposobnosti: jaka  inteligencija i veliko pamćenje; već od najranije mladosti pokazuje  osjećaj za umjetnost, za književnost, lijepo izražavanje. Sve to svoje naravne darove već od najranije dobi stavlja službu Bogu, u službu vjere.

 

Božja skala vrijednosti suprotna svjetskoj

Njezin život otkriva nam jednu skalu vrijednosti, potpuno suprotnu onoj skali vrijednosti koju predlaže svijet i kojoj koji puta hoćeš nećeš i dobri kršćani znaju koji puta podleći. Svojim životom  Mala Terezija potvrđuje da Bog ima sasvim drugačija mjerila po kojim mjeri vrijednost naših djela, naših čina. Božji kriteriji po kojima ocjenjuje i vrednuje ljudske djela jesu sasvim drugačiji od onih ljudskih. To znači da naša obična djela, molitve, žrtve mogu pred Bogom zadobiti veliku vrijednost i postati plodna, korisna za druge ovisno o nakani na koju se obavljaju, ovisno o duši koju udahnjujemo u ta djela, ovisno o namjeri s kojom ih činimo.

 

Tajna utjecaja i popularnosti sv. Male Terezije

Ako bismo željeli odgovoriti gdje je tajna tolike popularnosti Male Terezije da je postala prijateljicom i učiteljicom ne stotinama tisuća, nego milijunima vjernika, prvo što bi trebalo reći kad se gledaju njezini spisi jest ovo:

Ona svojim primjerom i svojim spisima koji su nastali iz najosobnijeg iskustva pokazuje kako se živi s Bogom. Pokazuje nam put veze duše sa svojim Stvoriteljem. I kako se ta veza može usavršavati, rasti. Ta njezina nauka nije sistematizirana u nekim traktatima i spisima. Ona je više bila življena u konkretnosti svakidašnjeg života; nastajala je upravo na iskustvu svakidašnjice na iskustvu tolikih dnevnih zgodica, situacija, ugodnih i neugodnih, patnji i križeva što donosi svakidašnjica. Njezina duhovnost ne nosi nikakvo obilježje specifične karmelske duhovnosti. Zato je mogla biti prihvaćena od tolikog broja vjernika i izvršiti toliki utjecaj u Crkvi.

           

Duhovnost sv. Male Terezije za svakoga

Znademo da unutar Katoličke Crkve imamo raznih  duhovnosti: franjevačka, isusovačka, dominikanska, karmelićanska itd. Premda je Mala Terezija bila karmelićanka i odgojena u karmelskoj duhovnosti svoga reda, u njezinom učenju i primjeru nema puno toga što bi bilo obojeno specifično karmelskom duhovnošću. To je jedna duhovnost u kojoj se toliki mogu prepoznati, i stvarno su se prepoznali; koju toliki mogu slijediti i primjenjivati u svome životu kao što su primijenili i slijedili; to je jedna duhovnost univerzalna, koju mogu slijediti svi redovi, ali i vjernici laici.

          Kad čitate i studirate njezin život naći ćete da je sve životne situacije znala osvijetliti kršćanskim stavom i tako se prema njima i postaviti. Posebno se to odnosi na njezino trpljenje. Heroizam njezinog trpljenja je velik. Krenula je od onoga svjesnoga, svakidašnjeg gdje se je sama dala u zagrljaj patnje, do onoga koje joj je Bog poslao i koje je prihvatila s ljubavlju i predanjem.

 

U zagrljaju svetoga Križa

          Po naravi je bila veoma osjetljiva. Kao takva naišla je na mnoštvo prigoda koje su izazivale kod nje trpljenje. Bilo zajednički život, bilo podnošenje raznih sestara s neugodnim karakterom, itd. Sama je bila rekla kad je ušla u Karmel da joj je patnja obilno pružila ruku i ona ju je prihvatila s ljubavlju.

Često je i sama tražila razne situacije svladavanja, izabirala ono što je neugodnije gdje je trebalo svladati svoju narav, svoje simpatije, antipatije itd. Njezina autobiografija obiluje brojnim takvim zgodama gdje se svladavala itd. Ljubavlju je nadvladavala patnju. Dapače kako svjedoče njezine susestre, kad je trpjela onda se baš nastojala smiješiti i biti vesela. Neke najbliže koje su poznavale bolje njezin duhovni kad su je vidjele posebno raspoloženu znale su da zbog nečega trpi u duši.

Uz tu patnju i njezino prihvaćanje bile su tu još tri vrste trpljenja: otac joj se razbolio posljednjih godina od cerebralne paralize, te je morao na liječenje u bolnicu za umobolne. To je bila velika patnja za cijelu obitelj, posebnu za nju koja je uz oca bila veoma vezana.

Druga vrst patnje to su bile nutarnje kušnje vjere. Od 1896. na dan Uskrsa pa sve do smrti živjela je u jednoj velikoj tami vjere, mnoge kušnje su je salijetale. Ali je sve to dostojanstveno podnosila, voljom nadvladala u nadi čekajući da kušnje prođu. Još prije tih kušnji imala je suhoću u duhovnom životu. Nikakvih posebnih utjeha.  Ali heroizam njezine ljubavi nadvladavao je i tu vrst patnje.

I na koncu bila je tu fizička patnja. Polagano umiranje od tuberkuloze, gašenje njezinog bića. Bilo je popraćeno velikim trpljenjima posebno posljednjih mjeseci. Sama je izjavila da nije mislila da je moguće toliko trpjeti. Kalež je pun, govorila je u posljednje dane svoga života.

         

Skrivena i nezamijećena svetost

          Njezina svetost je bila stvarno skrivena njezinoj okolini. Dragocjene su u tome smislu neke izjave njezinih susestara.

          Poznata je ona izjava jedne sestre koja je izjavila neposredno pred Terezijinu smrt dok je ona ležala u bolesničkoj sobi. “Ne znam što će poglavarica moći napisati o sestri Tereziji nakon njezine smrti, kad nije učinila ništa posebno, bila je sasvim obična sestra”.

          Druga sestra, S. Marija Magdalena od Presv. Sakramenta izjavila je u procesu: «Službenica Božja općenito je bila nepoznata ili još bolje rečeno nepriznata u našoj kući. Osim nekoliko novakinja koje su je promatrale iz bliza, nitko nije primjećivao heroizma njezina života.... Polovina redovnica govorile su da je to jedna dobra mala redovnica, blaga, ali koja nema što trpjeti i čiji život je uglavnom beznačajan. Ostali dio zajednice koji je podržavao odbojnost među dvije struje u samostanu pokazao se nesklon prema Službenici Božjoj; govorile su da su je razmazile njezine sestre, ali nisu nalazile nekakav posebna prigovor.»

S.Marija od Presv.Trojstva : «Za vrijeme svoga života u Karmelu, službenica Božja je prolazila gotovo nezapaženo u zajednici. Četiri do pet redovnica samo, i ja sam bila među njima,  koje su imale uvid u njezinu dušu, bilo im je jasno kakva se savršenost skrivala pod izgledom njezine jednostavnosti i poniznosti. Većina ju je smatralo redovnicom točnom u izvršavanju svojih samostanskih obaveza i nisu nalazili neke posebne prigovore. Ona je morala trpjeti od osjećaja zavisti koji je animirao dobar dio redovnica u odnosu na grupu “četiri sestre Martin”.»

Celina: «U Karmelu je Terezija nastavila živjeti skroviti život čija je svetost bila poznata više Bogu nego sestrama koje su je okruživale.»

          Da se može postići svetost ne treba puno. Treba ići malim putem duhovnog djetinjstva kako nam je pokazala sv. Mala Terezija.

                                                          o. Božidar Nagy, DI