O. BOŽIDAR  NAGY, DI

 

DUHOVNI  UTJECAJ IVANA MERZA

NA MARICU STANKOVIĆ

 

 

 

PREDAVANJE ODRŽANO NA SIMPOZIJU

  U ZAGREBU  16. XII. 2000.

PRIGODOM PROSLAVE 100. OBLJETNICA ROĐENJA 

PROF. MARICE STANKOVIĆ

1900. – 31. XII. – 2000

 

 

Kada se određivao datum za ovaj  simpozij stjecajem okolnosti odabran je kao jedini mogući današnji dan, 16. prosinca, jer se u drugo prikladno vrijeme  simpozij nije mogao održati. Za temu moga predavanja koje glasi «Duhovni utjecaj Ivana Merza na Maricu Stanković» izbor ovoga datuma, premda posve slučajan, nije nipošto nevažan. Na današnji dan prije 104 godine rodio se u Banjoj Luci sluga Božji Ivan Merz, čovjek od Providnosti određen preko kojega je Bog najviše djelovao da je Marica Stanković postala ono što je bila i što jest, i zbog koje smo se mi danas ovdje okupili da i ovim simpozijem obilježimo 100. obljetnicu njezina rođenja i svratimo pozornost naše katoličke javnosti na duhovnu veličinu ove istaknute  žene u Crkvi u Hrvata ovoga stoljeća. I upravo govor o njoj na današnji, kao vjernoj učenici Ivana Merza  ujedno je i najbolje obilježavanje i komemoriranje 104. rođendana njezinog duhovnog učitelja  Sluge Božjega Ivana.

 

* * * * * * * * * * * * *

 

 

U V O D

 

 

Karizme svetaca i njihov utjecaj na suvremenike

U životima nekih velikih ljudi katoličke Crkve često susrećemo pojavu da karizma pojedinog sveca ne rijetko privuče i osvoji i ženski dio Božjeg naroda te u mnogim ženskim dušama ta karizma naiđe na veliki odjek, dapače i na potpuno nasljedovanje. Da spomenemo samo nekoliko poznatih povijesnih primjera: sv. Klara koja je slijedila sv. Franju i bila sa sv. Franjom začetnik drugog franjevačkog reda Klarisa. Sv. Skolastika sa svojim prvim redovnicama benediktinkama slijedi svoga brata sv. Bendikta. Sv. Franjo Saleški duhovno vodi sv. Francisku Chantal koja osniva red od Pohođenja; sv. Vinko Paulski i sv. Lujza Maurillac koja osniva red sestara milosrdnica; sv. Petar Fourier i bl. Alixe Le Clerc koja osniva red sestara Naše Gospe; Sv. Ivan Bosco i sv. Marija Dominika Mazarello suutemeljiteljica sestara Marije Pomoćnice.

Sve ove žene bile su zahvaćene karizmom svoga suvremenika sveca te svaka na svoj način uz pomoć ili pod njegovim vodstvom osnivala je zajednice Bogu posvećenih žena koje su njegovu karizmu živjele i ostvarivale u praksi.

         Isto se ponavlja i u životu Sluge Božjega Ivana Merza i Marice Stanković. Karizma kojom je Bog obdario našeg budućeg blaženika i sveca Ivana Merza najviše je odjeka  i ploda našla u duši Marice Stanković koja je njome malo pomalo bila privučena, potom ju je hrabro prihvatila i zatim savjesno i vjerno provodila u život po uzoru na svetački primjer svoga duhovnog učitelja.

         Predmet o kojem govorimo, tj. utjecaj Ivana Merza na Maricu Stanković nije predstavljao poteškoću za obraditi zbog mnogo dokumentacije koju o tome imamo. Mala poteškoća je bila izdvojiti iz tog mnoštva dokumenata ono najbitnije i sve to složiti u jedan mozaik koji nam prikazuje djelovanje i strujanje Božje milosti iz jedne svetačke duše na drugu svetu dušu. Na temelju pročitanog i proučenog materijala, te mnogih svjedočanstva što su nam drugi rekli o tome utjecaju,  ne ostajemo na području hipoteza s većom ili manjoj vjerojatnošću. Činjenica da je Marica postala ono što je bila ima svoj uzrok u blagotvornom djelovanju Božje milosti koja ju je obasjavala i vodila preko Merzova svetačkog lika.

          

Raznovrsnost Merzova utjecaja

         Utjecaj Merza na životni put i orijentaciju Marice Stanković možemo promatrati pod dvostrukim vidom. Bio je do najprije indirektni utjecaj: Merz je u prvom redu na nju djelovao nesvjesno, primjerom svoga svetačkog života kako će to ona često ustvrditi. Istodobno Merz je i svjesno djelovao na Maricu, tako što ju je pripremao za ono što je ona kasnije postala.  Nastojao je u njoj najprije izgraditi duboki duhovni život, a potom ju je poticao i oduševljavao za apostolat u svijetu.

Taj Merzov utjecaj možemo podijeliti na nekoliko područja Maričinog života. Tu je najprije poticanje na vođenje ozbiljnog duhovnog života. Zatim je tu Merzova sugestija Marici da položi vječni zavjet čistoće. Nadalje ju je oduševljavao i budio zanimanje za rad u Katoličkoj Akciji. Tu su potom njegove upute za odgoj katoličkih djevojaka  u tadanjim katoličkim društvima. Posebno važan je njegov utjecaj na buđenje «rimskog duha» kod Marice tj. ljubavi i odanosti prema Papi i Crkvi sa svojim sjedištem u Rimu. I na koncu od svega najvažnije što je od Merza preko Marice ostalo do danas to je njegova ideja za osnivanje svjetovnog reda koju je Marici prenio a ona ju je ostvarila.

 

Izvori i dokumentacija

         Nekoliko riječi trebamo reći o izvorima i dokumentaciji na temelju kojih možemo studirati utjecaj Merza na Maricu. Ovdje ćemo ih navesti kronološki kako su nastajali.

         Tu su u prvom redu Maričina pisma Ivanu Merzu koja su sve do danas bila nepoznata i nedostupna javnosti. Ima ih ukupno 19 a sačuvali su se u Merzovu arhivu.

         Zatim je tu  serija Maričinih članaka pod zajedničkim naslovom «Vitez ženske časti» objavljeni u školskoj godini 1937./38 u časopisu za žensku mladež «Za Vjeru i Dom».

         Potom je tu Maričin članak «Merz - Božji čovjek svagdašnjice» objavljen u časopisu Život u mjesecu svibnju 1938. u povodu 10. obljetnice Merzove smrti.

         Od velike vrijednosti za Merzov proces za beatifikaciju, ali isto tako i kao dokument njegova utjecaja na Maricu,  jest njezina izjava o svetosti i herojskim krepostima sluge Božjega Ivana Merza upućena o. Vrbaneku na njegovu molbu 7. XI. 1942. a koju je o. Vrbanek objavio u svojoj biografiji o Merz objavljenoj 1943. g.

         Posebno važan je Maričin članak «Apostolat u svijetu» objavljen u časopisu «Za Vjeru i Dom» br. 8-9, 1943.g.

         Maričina knjiga «Mladost vedrine» objavljena u zadnji čas prije dolaska komunističkog režima tj. 1944. god. dragocjeni je dokument o  životu i radu ženske katoličke mladeži u tadašnjim katoličkim društvima i organizacijama na čijem je čelu stajala Marica više od 15 godina. U toj  knjizi na mnogo mjesta Marica govori o Merzu i što je on značio za nju i za katoličku žensku mladež svoga vremena.

         Nakon izlaska iz logora Marica je napisala dva važan djela namijenjena svojim duhovnim kćerima: Komentar Ustanova i povijest Ustanove Suradnica Krista Kralja. Bilo je to 1953. i 1954. u kojima, kao što ćemo vidjeti izričito i opširno govori o utjecaju Merza na njezinu životnu i duhovnu orijentaciju.

         Osim Maričinih izjava i dokumenata imamo i svjedočanstva drugih osoba koje su potvrđivale utjecaj Merza na Maricu kako ćemo vidjeti tijekom izlaganja, a što je posebno došlo do izražaja kada je Marici  dodijeljeno  visoko crkveno  odlikovanje «Pro Ecclesia et Pontifice.»

         Iz svih ovih izvora možemo postupno i kronološki rekonstruirati gotovo do u detalje kako je tekao Božji  milosni utjecaj preko Ivana Merza na Maricu i njezin život.

        

I.  RAST U DUHOVNOM ŽIVOTU

POD MERZOVIM UTJECAJEM

Susret sa svecem iz djetinje mašte

         Čini mi se prikladnim i simpatičnim nakon ovoga uvoda započeti ovo izlaganje citatom, točnije početkom jednog Maričinog članka što ga je objavila u časopisu «Život» u povodu 10. obljetnice smrti našega Merza, u svibnju mjesec 1938. pod naslovom «Merz - Božji čovjek svagdašnjice». Započinje Marica taj svoj članak ovim dirljivim i lijepim riječima:

         «Kad sam kao malena djevojčica čitala životopise svetaca, u duši mi se uvijek pojavljivala želja, da i ja vidim i susretnem u životu jednog sveca. U dječjoj svojoj fantaziji očekivala sam, da će saći s kojeg oltara, prolaziti svijetom, a ja ću ga negdje sresti u liku pustinjaka ili siromašna redovnika. Gospodin mi je u neizmjernoj dobroti svojoj doista dao da ga vidim i sretnem, ali u liku katoličkog intelektualca svjetovnjaka, u liku čovjeka, koji je bio sasvim suvremen, ali koji je uvijek Boga nosio u duši i iz koga je neprestano sjao i govorio Krist. Da po nikome mi Gospodin nije progovorio tako glasno kao po Ivanu Merzu.»

         Tako Marica započinje svoj opširan, komemorativna članak posvećenu Ivanu Merzu od 10. obljetnici njegove smrti u kojem nastavlja dalje iznositi svoja brojna sjećanja na razne zgode iz Ivanova svetačkog života čemu je bila svjedokom  i često sudionikom.

         Možemo samo nadovezati na ove njezine riječi: ne samo da joj je Gospodin preko Merza najglasnije progovorio nego je ona čula taj Božji glas odazvala mu se  i pošla je za Božjim čovjekom.

 

Žar Euharistije u «neobičnom govoru» u Mariboru 1920.g.

         Prvi Maričin susret s Ivanom Merzom zbio se još 1920. godine i to na velikom orlovskom sletu katoličke mladeži u Mariboru na kojem je sudjelovalo oko 5.000 hrvatskih mladića i djevojaka željnih rada i aktivnosti unutar katoličkih organizacija. Taj Maričin prvi susret s Merzom jest tema prvog poglavlja s kojim ona započinje svoju knjigu Mladost vedrine a poglavlje nosi naslov «Neobičan govor».  Merz je tada bio student u Beču. Iza njega već je bio proživljeni rat i sve ono duhovno iskustvo koje je doživio na fronti sa koje se vratio potpuno orijentiran prema Bogu. No bio je to susret bez upoznavanja, samo ga je vidjela i čula a da mu tada nije znala još ni imena.

         Poslušajmo Maricu: «No jače od likova sviju prelata, vođa, govornika, usjeklo mi se u dušu jedno blago, mirno lice mladoga čovjeka, koji je pred dvoranom, dubokom punom đaštva, držao predavanje o katoličkoj đačkoj međunarodnoj zajednici. «Govorio sam sa žarom koji mi je dala presveta Euharistija», rekao je sam kasnije. Da, govorio je zapravo o sasvim običnom pitanju, ali s nekom neobičnom nutarnjom snagom, s nekom čudesnom dubinom. Njegove duboke, potpuno katoličke misli, djelovale su snažno na cjelokupno đaštvo. Upravo njegove riječi dali su još potpuniji sadržaj svemu onome, što se u nama i oko nas zbivalo tih dana.

         I kad su davno nestale slike vanjskih proslava u našim dušama, kad je prestao šum riječi i pjesama onih dana, još uvijek kao da nije zamro govor mladoga čovjeka o katoličkom bratstvu i katoličkoj vezi naroda i cijelog čovječanstva. Nisam znala ni ime toga mladoga govornika, a još manje sam mogla naslućivati da će on jednom biti veliki skretničar u katoličkom gibanju Hrvatske. Tko je bio taj mladi čovjek? Tko je održao taj neobičan govor? Naš dragi brat dr. Ivan Merz.»

         Činjenica da je Marica upravo s Merzom započela svoju knjigu (objavljenu 1944.g.) u dosta velikoj vremenskoj udaljenosti i to nakon više od 20 godina od kada se zbio taj susret, pokazuje koliko je već taj prvi susret s Merzom ostavio na nju dubok dojam i bio znakovit za sav njezin daljnji rad i djelovanje.

        

Novi čovjek na obzorju – početak suradnje s Merzom

         Marica je nakon položene mature kod sestara Milosrdnica započela svoju prosvjetno zanimanje. Četiri godine službuje kao učiteljica po zagorskim selima do 1924. godine. Preko praznika dolazi u Zagreb. Za to vrijeme prati rad katoličkih organizacija. Prije nego što je stupila u osobni kontakt s Merzom i s njime su upoznala, Marica je čitala njegove članke po časopisima koje je Merz počeo objavljivati. Evo što nam o tome piše ističući kako je Merz već preko svoje pisane riječi počeo na nju djelovati.

         Piše Marica:«Prvi Ivanovi članci počeli su izlaziti po našim katoličkim časopisima 1921. godine. I ja sam ih sa zanimanjem čitala. Bile je u njima nešto novo.» Ističući kako se do tada u člancima za katoličku mladež uglavnom poticalo samo na vanjski aktivitet Marica nastavlja:

         «Tada dolazi Merz i govori o molitvi i euharistijskom životu katoličkog radnika, kao prvom uvjetu za plodan katolički rad. Govori o liturgijskoj obnovi, o studiju teologije o askezi. A sve to nekim posebnim uvjerljivim načinom da se čovjek nakon njegovih članaka osjećao duhovno obnovljen.… Novi se čovjek pomaljao na našem obzorju. Dolazio je čovjek, kojemu vjera nije bila tradicija već život, a katolički rad nije smatrao sportom već borbom za neumrle duše.»  (Život br. 5, 1938. str. 284)

 

 

«Pod utjecajem Merza ulazila sam u život koji nema kraja

                                                                                     jer svršava u nebu!»

         No prvi osobni susret Marice i Merza zbio se tek u ljetu 1923. godine. Merz se već bio vratio sa studija u Parizu i počeo je duboko orati brazdu hrvatskog katolicizma.  Marica ga susreće i od tada će se njezin život razvijati u u svjetlu i pod utjecajem svetačkog Merzova lika i njegova života i rada.  Marici je tada bilo 23 godine a Merzu  već 27. Merz je bio već godinu dana u Zagrebu.         Piše Marica: «U praznicima godine 1923. došla sam jednog jutra u isusovačku crkvu. U klupama blizu oltara sv. Alojzija opazim mladog čovjeka sa velikim misalom u rukama. Odijelo korektno, plava kosa uredno počešljana, ali držanje toga čovjeka bilo je ipak osobito. Nije skidao očiju s misala, a kad je pozvonilo na sv. Pričest, pošao je k oltaru tako sabran kako se to rijetko vidi kod mladih ljudi. To mora biti Merz, jest to je Merz.» govorila mi je duša.  «Samo on može tako sabrano moliti.» I to je doista bio Merz, koji se vratio sa studija u Parizu. Bio je to moj prvi, ali najkarakterističniji susret s našim Ivanom.»

         Na drugom mjestu, u Komentaru Ustanova Suradnica Krista Kralja Marica će biti još jasnija kad opisuje što je značio za nju dolazak Ivana Merza u Zagreb i njezino prijateljevanje s njime:

         «Dolaskom dr. Ivana Merza iz Pariza taj naš i moj, manje više tradicionalni, frazerski i retorički kršćanski život, postajao je polagano pod utjecajem bogatstva njegove katoličke kulture, a još više pod intimnim osjećajem, da je Merz duša u kojoj se Bog na naročiti način manifestira, dublji, intenzivniji, suživniji, prodorniji, radikalniji…  Pod utjecajem Merzovim polagano sam ulazila u život, koji mi je svaki dan bio sve bliži i sve ljepši, ali kome nema kraja, jer svršava u nebu.» (Komentar ustanova SKK, 1953., rukopis).

 

Naučio me je ljubiti Gospodina

         Na poseban način Marica je doživljavala Ivanovu duhovnost koja je prosijavala iz cijelog njegova bića i njegovog vladanja. Evo što o tome piše u članku u časopisu «Život» 1938.g.: «Merz je osvajao svoju okolinu i dizao je k Bogu uvijek, no najviše je osvajao u časovima svojih najintimnijih veza s Gospodinom. On nije trebao govoriti o Bogu, iako je to umio na izvanredan način! Dosta je bilo da ga pogledamo u Crkvi i svaki nas je pogled na nj saziđivao… Pa i inače, u običnom životu, svaki susret s Merzom značio je malu duhovnu obnovu; značio je korak prema nebu, lijet u blizinu Božju. I koje onda čudo, da je Merz mogao svima u svojoj okolini davati duhovne savjete. Činio je to uvijek razborito i s mnogo autoriteta. S posebnim ganućem sjećam se velikih njegovih pisama, u kojima mi je crtao plan za dnevni red, izlagao u sitnice kako da obavljam dnevne pobožnosti, napose jutarnju meditaciju. Ta su pisma, na žalost, nestala, ali u duši je ostalo trajno divljenje i zahvalnost čovjeku, koji me je naučio ljubiti Gospodina.» (M.Stanković, Merz – Božji čovjek svagdašnjice, Život br. 5, 1938., str. 284-285)

 

 

II. KORESPONDENCIJA  MARICE  I  MERZA

 

Okolnosti, mjesto i vrijeme korespondencije

         Kada govorimo o duhovnom utjecaju Ivana Merza  na Maricu Stanković onda ne možemo mimoići njihovu korespondenciju. Nažalost nema toga mnogo sačuvanog, ali i ono što je do nas došlo više je nego dragocjeno što nam osvjetljava njihovu duhovnu vezu. Dapače ta pisma jesu u stvari prvi pisani dokumenti koji nam govore o tome utjecaju, jer su pisani još za Merzova života,  pa i s te strane imaju dragocjenu vrijednost. Sve ostalo što je Marica napisala ili drugi o tom utjecaju potječe iz kasnijih godina, nakon Merzove smrti. Pogledajmo sada tu korespondenciju o kojoj se sada  prvi puta govori u javnosti, barem što se tiče Marčinih pisama Merzu.

         Nakon završene Pedagoške akademije Marica je dobila namještenje u Slatini kamo polazi u jesen  godine 1926.

         Budući da je kroz dvije godine svoga boravka i studija u Zagrebu Marica već usko surađivala s Merzom na polju katoličkog apostolata, njihovi kontakti su se sada nastavili kroz pisma.

         Od Merzovih pisama Marici sačuvalo se nažalost veoma malo svega dva pisma i to zahvaljujući tome što ih je Marica objavila u Životu 1938. god. prigodom 10. obljetnice Ivanove smrti, a  u kojima Merz razvija svoje planove katoličkog laičkog apostolata.

         Međutim od Maričinih pisama Merzu sačuvala su se u Merzovu arhivu sva Maričina pisma koja mu je pisala iz Slatine. Ima ih ukupno devetnaest. Razdoblje ovog dijela njihove korespondencije obuhvaća posljednju godinu i po dana Merzova života i to period od 22. listopada 1926.  (datum 1. Maričinog pisma) do 20. ožujka 1928. g. (datum posljednjeg Maričinog pisma) praktički do dva mjeseca prije Merzove smrti.

 

Tematika korespondencije

         U Maričinim pismima možemo jasno uočiti veliki stupanj povezanosti između tih dvaju od Boga odabranih duša. Kada čitamo ta ne samo zanimljiva nego i prevažna pisma za otkrivanje duhovne veze između Marice i Merza u njima nailazimo na sljedeće teme:

         U prvom redu dominiraju teme s područja apostolata u tadašnjim katoličkim organizacijama u kojima je Marica već bila aktivno uključena. Kako je Marica daleko od Zagreba, zbog čega trpi taj rad, Merz  nastoji i pokušava, kako se zaključuje iz Maričinih pisama, ponovno vratiti Maricu u Zagreb što mu međutim nije uspjelo.

         No osim ovih tema o apostolskom radu Maričina pisma prožeta su  brojnim elementima iz njezinog osobnog duhovnog života. Praktički Marica se obraća Merzu kao svome duhovniku, premda je i njoj, kao i Merzu, pravi njezin duhovnik bio o. Vrbanek.  Marica češće piše o  duhovnim stanjima svoje duše, tako da u odsutnosti nedostatku  njezina dnevnika iz toga vremena, kojega sigurno nije tada vodila, možemo pratiti stanje njezine duše i njezin razvoj. Govori Merzu iskreno i o svojim nutarnjim poteškoćama i krizama koje proživljava, te o problemima s kojima se susreće u svome radu na poslu kao i u kontaktu s ljudima. Izvještava ga također o polaganju vječnog zavjeta čistoće.

No pogledajmo malo detaljnije njezina pisma Ivanu Merzu. Izdvajamo samo najvažnije stvari što je za ovo izlaganje važno.

        

Potreba rada u orličkom društvu

U prvom pismu od 22. listopada 1926. g. iz Slatine izvještava Marica Merza o situaciji na novom radnom mjestu u školi. Među ostalim piše:

«Župnik me moli i zaklinje da ne idem iz Slatine. Kaže, da su svi skakali od veselja kad su čuli da dolazim. Moglo bi se vrlo lako osnovati orličko društvo i da to znači žrtva za me da ostanem u Slatini….  No možda nisam sama dosta jaka da se oduprem svemu zlu na selu, a kamo li da još druge vodim. Stalni predmet razgovora u mojoj okolini najgluplje su tričarije. Trebali bi i vi malo živjeti u takvim prilikama…. Pišite mi opet kad bude što nova. U molitve se preporuča u Kristu odana M. Stanković. »

Sljedećeg mjeseca, 15. studenog 1926. izvještava Merza o radu orličkog društva koje je osnovala i kako joj  župnik ne da više održati niti jedno predavanje ako ne ostane u Slatini barem godinu dana.

 

Čitav svoj život povezala sam uz Isusa

         U istom pismu od 15. XI. 1926. potaknuta Merzovim pismom i poticajima za duhovni život opisuje svoje duševno stanje i potom nadodaje:

         «Ali  vjerujte da sam sve moje želje i nastojanja i čitav život moje duše tijesno povezala uz Isusa i da izvan toga ništa ne želim. I to nije moja odluka od danas ili jučer, nego sam je stvorila već jako davno, još sa 15 godina. Ne poričem da nisam u njoj bila sad slabija, sad jača, ali konačno sva moja zastranjivanja, zablude i slabosti iščeznu i nestaju pred neiscrpivom ljepotom bijele Hostije. Priznajem da još uvijek imam premalo asketskog duha, premalo smisla za misterij križa, ali je ipak moja jedina želja da budem potpuno Božja i da budem gluha i slijepa za svako stvoreno dobro. Ne jedanput, nego tisuću puta kadgod se sjetim, a osobito kad bi mi strasti htjele da drugačije diktiraju, ponavljam riječi Kempenčeve: 'Neka bježe ljudi i stvorenja, ti mi samo govori Bože moj, jedina ljubavi moja.' Interesantno je, kako nitko ne vjeruje da hoću biti i da jesam potpuno Božja. Pa i vlč. Vrbanek ima o meni neke predrasude. No nije on kriv, nego ja, jer sam mu vrlo malo povjerljiva.»

 

 

Plićina okoline i duhovna borba da se održi na visini

         U pismu od 4. XII. 1926. koje piše navečer u 22 sata obavještava Merza o sljedećem:

«Upravo sam došla sa jednog posjeta na selu, na kome je prisustvovalo gotovo sva slatinska inteligencija. Vi ćete se čuditi da se miješam u takve stvari, ali vjerujte da koji puta ne mogu izmaći. Da znate kako se prazne duše vraćam kući. Posadili su nekakvog čovjeka kraj mene. Koliko bespotrebnih riječi! Stid me upravo da takve budalaštine slušam. Držala sam ruku u džepu i molila krunicu, ali ipak me ne mogu mimoići neke stvari. Kako je lako uščuvati bijelu dušu u okolini koja mi još pomaže da budem bolja, a kako teško u okolini koja je upravo prezasićena materijalnošću. Vidite, to je što mi je u Slatini najgore. Nisam mlada, ali čovjek nije nikada prestar, da postane mlak. Ili sam možda prestroga?….   Svršavam list 5. XII. u 6 ujutro. Za jedan sat primit ću Gospodina. Da znate kako se radujem. O, sve će biti doskora opet u redu i ja mnogo srčanija i jača. Vi ćete se možda čuditi da ovako pišem. Nije to moj običaj, ali danas osjećam potrebu, da se negdje ispišem. Ne zamjerite za to. U molitve se preporuča u Presv. Srcu odana Marica Stanković.»

 

Na Veliki Petak učinila sam zavjet vječne  čistoće!

 U  pismu od 23. III. 1927. Marica blago kori Merza što joj ne piše. Počinje pismo ovim riječima:

«Lijepo, lijepo,  8.III. ste mi zadnji puta pisali (tj. prije 15 dana), a poslije ni riječi. Što se događa u HOS-u i SHO? Pa i ono o osnutku središnjice Kat. Akcije…. Pišite mi puno, ako hoćete da se pomirite sa mnom. Bog živi! Molite mnogo za me!»

Četiri dana nakon toga, odgovarajući na pismo koje je upravo primili od Merza,  27.III. 1927. odgovara mu i ovako završava svoj dopis: «Molite za me; ovih se dana ima nešto riješiti za me u posve duhovnom pogledu. Bog živi!»  Čini se da je ovo aluzija na vječni zavjet čistoće koji će položiti sljedećeg mjeseca.

         Ono što je posebno važno i mogli bismo reći najvažnije u cijeloj korespondenciji,  a što se do sada nije znalo, jer čini se da Marica o tome nije pisala na drugom mjestu niti je to do sada bila priopćila svojim duhovnim kćerima, jest točan datum polaganja njezinog vječnog zavjeta čistoće. U pismu Merzu od 22. travnja 1927. priopćava mu da ja na Veliki Petak te godine, koji je tada bio 15. travnja, položila vječni zavjet čistoće. To piše ovim riječima:

«Na Veliki Petak sam učinila zavjet vječne čistoće, jer je onaj lane bio samo vremeniti po savjetu vlč. Vrbaneka. Molite se da budem bar donekle dostojna te velike milosti. Jako sam sretna…. «

Znademo iz drugih izvora da je Marica taj zavjet učinila po nagovoru Ivana Merza o čemu ćemo nešto više reći u posljednjem dijelu ovoga izlaganja. No ipak se je bila savjetovala sa svojim duhovnikom koji joj je savjetovao da ide postupno, najprije da položi na godinu dana. Znakovito je i to da je Marica odabrala upravo Veliki Petak te godine za svoje potpuno predanje Gospodinu. Puno vremena kasnije, nakon dvadeset i jedne godine na taj isti dan Veliki Petak već je bila u prvoj godini svoje petogodišnje Kalvarije u Požegi.

 

Tuži se Merzu jer nema kome

U posljednjem pismu što ga je Marica uputila Merzu 20.III.1928. dakle svega mjesec i dvadeset dana prije Merzove smrti, iznosi mu svoje osobne nutarnje probleme. Nakon uvodnog dijela u kojem govori o problemu dobivanja mjesta i preseljenja u Zagreb, nastavlja:

«A sad da Vam se malo potužim jer se nemam kome drugome. Ne treba da Vam naglašavam kako mi je ovdje užasno…».  Govori potom o svoje dvije kolegice iz škole s kojima je prisiljena stanovati a koje su potpuno svjetski orijentirane.  «Te su gospojice potpuno svjetske i da vi vidite tih razgovora! I kakogod znam da je sve ovo svjetsko brbljanje glupo, to ga ipak moram slušati od jutra do mraka. Reći ćete mi, zašto nisam toliko jaka pa ne djelujem na njih. No mogu li ja i ima li smisla da odgojno djelujem na osobe koje nemaju ni jedne dodirne točke sa našim svijetom? Koje se podruguju i smiju ako im samo nešto iznesete iz toga svijeta? A ja, vidite, kakogod mrzim to ćaskanje, glupe razgovore, ipak sve to pomalo djeluje na mene i ja sve više i više primam njihov način, počinju mi goditi koje kakvi razgovori, rastresujem se sa skroz nepotrebnim stvarima i sve pomalo gubim smisao za onaj čisto duševni svijet. Ili je to možda prestrogo rečeno, ne budim ga, ali ne živim tako tijesno s njime. Nisu to krupne stvari, to su sitnice, ali sitnice koje tako peku dušu, koja hoće da bude Božja. Ne znam jeste li osjetili kadgod u sebi onu živu i strašnu opreku između načela koja zastupate i zbiljskog života svojega. Doista svaki mi dan donosi toliko unutarnjih slomova, koje ne mogu nikom pokazati, ali zato ih to teže osjećam. Ne znam sama zašto Vam to pišem, ali znam, da ćete me razumjeti i da ćete malo više za me moliti. No ako još jedna godina ovako potraje, ne znam što ću. …  dolazim na Cvjetnicu ujutro. Molite za me!»

Za nepuna dva mjeseca Merz je nastavio moliti za Maricu na nebu!

 

 

 

III. MERZOV  UTJECAJ   NA  MARIČIN  APOSTOLAT

PROŽET  RIMSKIM  DUHOM

 

Rimski duhom zahvaćena

         Posebno područje utjecaja Ivana Merza ne samo na Maricu nego na cijelu njegovu okolinu bio je njegov rimski duh kojima je zapalio tolika srca, oduševio ih i privukao Rimskom biskupu - Papi i Rimu kao središtu kršćanstva i Katoličke Crkve. Marica Stanković je to posebno doživjela za vrijeme rimskog hodočašća u rujnu mjesecu 1926. kada je pošla zajedno s 50 djevojaka orlica u Vječni Grad u pratnji Ivana Merza. Na nekoliko mjesta je Marica opisala to rimsko hodočašće i plodove koje je ono proizvelo u njoj i u dušama mladih hodočasnica. O tome najprije i to veoma opširno piše u svojoj knjizi «Mladost vedrine» u poglavlju «U Vječnome Gradu» (str. 36):

«Vidjeti kršćanski Rim, osluškivati govor njegovih crkava, njegovih svetišta, njegovih grobova, poljubiti tlo, na koje je padala mučenička krv prvih kršćana, klečati pred bijelom pojavom Oca kršćanstva, to je bio naš cilj, naša glavna težnja. Dr. Merz je užgao u nama žarku ljubav prema Papinstvu i mi smo željele što prije vidjeti Isusa na zemlji….. « (Slijedi potom opširan opis boravka u Rimu i svega što su djevojke orlice vidjele, doživjele i  posjetile.) Potom Marica nastavlja:

         «Ali još će nešto ostati iz Rima nezaboravno. Lik dr. Ivana Merza. Kroz čitavo vrijeme hodočašća gledale smo ga izbliza. U razgovoru, u šali u smijehu, u tumačenjima, u raspravljanjima, u molitvi. I ne znamo kad nam se činio veći. Onda kad smo ga gledalo kako je uronio u molitvu za vrijeme mise ili pohoda u crkve, ili onda kad nam je tumačio kršćanske umjetnine Rima. Kad nas je vodio u centrale katoličkih ženskih organizacija i raspravljao s njihovim predstavnicima o Katoličkoj Akciji ili na putu, kad je svakome stajao na usluzi, od nošenja prtljage do trčanja po stanicama za vodom. O ponoći je u Rimu tražio stan za 50 djevojaka, jer nam  nekom zabunom nije bio spremljen. A kad je opazio da jedna naša djevojka na nekoj stanici trči za vlakom, povukao je za kočnicu, iako je imao za to mnogo neugodnosti.  U Vječnome gradu još smo više osjetile, zapazile, otkrile dubinu i svetost srca potpunog katoličkog čovjeka, rimskog kršćanina dr. Ivana Merza. Htio je, da nas nekoliko razgleda kuću Družbe sv. Pavla. To je svjetovni red, kojega je 1920. god. osnovao kardinal Ferrari. I dok nas je vodio kroz prostorije te kuće, kroz dvorane za sastanke, kroz konačišta za tečajke, kroz urede, u kojima su siromašni očevi tražili namještenje, a bijedna djeca zaklon, dok nas je vodio kroz prostorije svratišta, konačišta, kroz tiskaru, do se onda zaustavimo u kućnoj kapelici, središtu i žarištu ove suvremene ustanove, sigurno je Gospodinu preporučivao osnutak takvog reda kod nas. Ta on mu je već zacrtao glavne poteze. Takav je red imao biti kruna orlovskih nastojanja, njegova najjača potpora, sinteza svjetovnjačkog rada u K.Akciji.» (M.Stanković, Mladost vedrine,  Zagreb, VKS, 1944. str 39-40.)

Katolička Akcija

         Još 1924.godine u svome poznatom predgovoru «Zlatnoj knjizi» Merz je  iznio temeljne ideje svoga  apostolskog programa. U njemu na poseban način ističe važnost provedbe Katoličke Akcije i posvećuje tome gotovo trećinu svoga teksta. Tako piše: «Iz ove se Zlatne knjige također vidi da omladina ima oči uvijek usmjerene spram Rima, gdje je onaj svjetionik koji svojim zrakama obasjava cijelu zemlju. I iz samoga Rima potekle su u zadnje vrijeme smjernice koje računaju s Katoličkom akcijom kao činjenicom i koje na vrlo precizan način zacrtaše njenu ulogu. Mi smo se poradi toga prerađujući Zlatni knjigu najviše obazirali na one upute koje su zadnji pape dali Katoličkoj Akciji a napose omladinskom pokretu.» (Ivan Merz,  Put k Suncu, 1. izdanje Zagreb, 1978. str. 117).

                   Poznato je da je Merz sve do konca života uz mnogo truda i žrtava provodio ideje i načela Katoličke Akcije te je dobio i naziv pionir Katoličke Akcije u Hrvatskoj. U tome svome nastojanju oko provedbe Katoličke Akcije tražio je suradnike. Među prvima je bila Marica koju je na poseban način pripremao za tu vrstu apostolskog rada. Došlo je to napose do izražaja na hodočašću u Rimu. Evo kako je to Marica opisala u Komentaru ustanova Suradnica Krista Kralja:

«Godine 1926. pošla je grupa sa 50 Orlica u Rim. I s nama je pošlo nekoliko orlovskih duhovnika, a molile smo i dr. Ivana Merza, da bi s nama pošao. On je bio godinu dana ranije s Orlovima u Rimu, pa mu je u tome velikom i Svetom Gradu već mnogo toga bilo poznato. A imale smo i povjerenje u njega, da će on iz bogatstva vječnoga grada izabrati upravo ono, što je za naše članice najvrjednije i što im treba protumačiti tako, da veličina središta kršćanstva ostavi trajan trag u dušama mladih djevojaka.

Pa ipak u Rimu g. 1926. čekalo me novo otkriće u katoličkom životu i katoličkoj obnovi svijeta. Jedno poslije podne, odmah nakon ručka dok su se naše djevojke malo odmarale, pozvao je Ivan Merz mene i moju prijateljicu Viku Švigir, također odbornicu Centrale orličke organizacije, neka ga slijedimo na nekoj maloj šetnji. Bile smo iznenađene tim pozivom, ali eto, za nekoliko časaka stajale smo spremljene u kućnoj veži zavoda sv. Marte. Merz je strpljivo čekao, i mi se uputismo rimskim ulicama.

Sunce je upravo palilo, a sveti grad utonuo je u poslijepodnevni mir i tišinu. Išli smo pješice. Na putu nam je dr. Merz pričao, kuda nas upravo vodi. Mnogo smo puta slušale njegove planove o Katoličkoj Akciji u Hrvatskoj. Ali ovo, što je toga dana pred nama razvijao, bilo je i suvišno za naša shvaćanja. Iza Katoličke Akcije, koja bi obuhvatila svojom preporodnom snagom razna područja ljudskog djelovanja i uz koju bi se nanizale preporodne akcije na kulturnom, socijalnom i ekonomskom području, imao bi stajati jedan svjetovni red, sa svojom muškom i ženskom granom, na kome bi zapravo počivala čitava zgrada Katoličke Akcije i ostalih katoličkih preporodnih grana. Zašto i čemu to?

U prvom redu zato, što se mladi laički svijet, i muški i ženski iz katoličkog aktiviteta često gubi, nestaje, presađuje u drugo djelotvorno, u obitelj. Tako mnoga i mnoga mjesta u katoličkom javnom životu ostaju prazna, i ta se mjesta ili nemaju kime popuniti, ili se popunjavaju sasvim mladim još nevještim snagama. I tako se uvijek počinje iznova, gubi se kontinuitet, često uzalud troše snage i čitavo preporodno djelo zastaje. Članovi i članice toga reda, koji se dobrovoljno odriču ženidbe i vežu jednogodišnjim zavjetima, da će živjeti u čistoći i posluhu siromaštvu, treba da budu ona pozadinska snaga, koja će čuvati kontinuitet u katoličkom radu, koja će uskočiti na ispražnjena mjesta, koja će popunjavati sve šupljine i koja će izvršiti sve najnaprednije zadatke, pred kojima drugi često izmiču ili nemaju dosta vremena, ni spreme.

A drugi motiv, koji je dr. Merza vodio k osnutku jednog civilnog reda bio je taj, što je Merz izvanredno cijenio djevičanstvo i zavjet čistoće. On je djevičansku čistoću smatrao tako plodnom, da je ona ne samo blagoslov za katolički rad i katoličko djelovanje, već se po njoj posvećuju i naše obitelji. Ona je garancija bračne čistoće i o djevičanskim dušama, njihovim molitvama i žrtvama, njihovom darivanju i posvećivanju, ovisi i svetost bračne veze i uspješan odgoj djece u kršćanskim obiteljima.

Poznavale smo te Merzove misli o čistoći, ali nismo znale da Merz nešto snuje, da misli na osnutak jednog civilnog reda u Hrvatskoj, a nismo ni znale, da takvi redovi na katoličkom zapadu postoje i djeluju.

Eto, o svemu nam je tome Merz govorio na gorućem asfaltu rimskih ulica u žarki ljetni dan, kad najednom zastanemo pred ogromnom sivom zgradom.

To je zgrada "Družbe sv. Pavla" rekao je Merz, i mi uđosmo u široki svijetli hodnik…» (M. Stanković, Komentar ustanova Suradnica Krista Kralja, rukopis, Zagreb 1953. g. )

I na drugom mjestu Marica će se osvrnuti na taj Merzov utjecaj u pitanjima Katoličke Akcije. Tako piše u članku u Životu 1938. god.

«Naravno, da je Ivan Merz i u ostalim stvarima vršio na nas veliki utjecaj, a napose u pitanju Katoličke Akcije. Kad su se pojavile prve polemike o principima Katoličke Akcije i njezinoj provedbi kod nas, mi smo svi bili na Ivanovoj strani. U početku nismo pravo ni razumjeli njegova razlaganja, ali duše su nam govorile da Božji čovjek Ivan Merz mora imati pravo.»

         Završava članak riječima: «Imali smo ga i nebu smo ga dali. No danas više nego ikada hvalimo Gospodu, što ga je poslao među nas i što je dao, da nekada živ među nama, a danas u zagrljaju trojedinog Boga bdije i moli za hrvatsku omladinu.» (M.Stanković, Merz – Božji čovjek svagdašnjice, Život br. 5, 1938, 285 i 293)

 

Vitez ženske časti

O desetoj obljetnici Ivanove smrti Marica Stanković je objavila 1937./38. u časopisu Za Vjeru i Dom seriju članaka posvećenih uspomeni Ivana Merza. Zajednički naziv im je dala «Vitez ženske časti». To je vjerojatno najljepši naslov  što su mu ga dale djevojke i žene nakon što su ga bile upoznale i bezbroj puta iskusile njegovu finoću i ponašanje puno poštovanja prema ženi.

         U uvodu u tu seriju članaka Marica ovako piše: «Ne, ništa se nije pretjerivalo u ocjenjivanju Merčeve ličnosti i Merčevog rada. On je bio doista neobično velika ličnost, velik u redovima naše organizacije, velik u povijesti Katoličke Akcije u Hrvatskoj.

         I taj veliki čovjek nosio je još za života naslov, koji su mu dale same članice naših organizacija. Zvale su ga «vitezom ženske časti». Zašto tako? Zato jer je Ivan Merz po svojim pogledima na život i zadaću žene, po svome saobraćaju sa ženskim svijetom, a napose sa tadanjom orličkom omladinom, bio doista ideal pravoga kršćanskog viteza.  Za njega je žena, čista i kreposna žena nešto veliki i uzvišeno. Ona mu je kopija njegove ljubljene majke, još više, ona mu je sestra Djevice iz Lurda, i koju će cijeloga života ljubiti žarom srednjovječnih mistika. »

                   Dalje nastavlja Marica opisivati brojne konkretne primjere, Merčeve pothvate i nastojanja na području apostolata među djevojkama, za očuvanje njihova ženskog dostojanstva, ali isto tako za njihovo djelatno angažiranje u radu za širenje Kristova Kraljevstva u dušama. (M.Stanković, Vitez ženske časti, za vjeru i dom br. 9, rujan 1937., str. 139).

 

         Šest godina kasnije u svojoj knjizi «Mladost vedrine» pod naslovom «Naš sveti brat Ivan» Marica posvećuje cijelo poglavlje utjecaju što ga je Merz vršio na žensku mladež. Prikupila je u tome  poglavlju svjedočanstva raznih djevojaka objavljena na drugim mjestima. Kao uvod tom rukovetu prekrasnih misli i doživljaja djevojačkih srdaca koje su u Merzu nalazile više nego uzor, Marica navodi ove misli:

         «Mi ćemo Ivanov lik ovdje iznijeti onako, kako su se ženske duše s njim sretale, kako su ženske duše s njim govorile, kako je na ženske duše djelovao i što je za njih i njihovu izgradnju značio. To su titraji nevidljivih struna tolikih znanih i neznanih ženskih duša. Kroz 16 godina su se nizali, pa neka sami govore. Neka slože dragocjen mozaik na grobu našega sveca.»

         Slijede potom citati iz raznih članaka kako su Merza doživljavale djevojke ne samo za njegova života, nego napose nakon njegove smrti. Zanimljivo je vidjeti koliko je djelovao i na one koje ga uopće nisu poznavale niti se s njime u životu susrele. (Marica Stanković, MLADOST VEDRINE, poglavlje Naš sveti brat Ivan, str.66- 78)

 

 

 

IV. KROZ  MERZOVU  ŠKOLU

DO  PAPINSKOG  ODLIKOVANJA

 

 

Dodjela odlikovanja u Merzovoj godini

         1942. godine na prijedlog zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca  Papa Pijo XII. podijelio je Marici Stanković visoko crkveno odlikovanje «Pro Ecclesia et Pontifice – za Crkvu i Papu» za njezine brojne zasluge na području katoličkoj odgoja mladeži. To joj je odlikovanje uručio osobno nadbiskup A. Stepinac 13. rujna 1042.g. na svečanosti otvaranja Merčeve godine u povodu 15. obljetnice smrti Sluge Božjega. Marica je tako postala prva žena u povijesti Crkve u Hrvata koja je primila to visoko crkveno odličje.

         Primanje ovoga odlikovanja usko su povezali sa Ivanom Merzom kako Marica tako i drugi koji su joj čestitali.

         U zahvalnoj riječi,  kako nas izvještava «Nedjelja» br. 27, 1942. str. 3 Marica je među ostalim istaknula kako se «u svome petnaest godišnjem radu nikada nije htjela odalečiti od dr. Merza.»

 

 Merz šalje Marici na dar ovo odlikovanje

         Posebno je dojmljiva i veoma značajna bila čestitka što je Marici u ime katoličke ženske mladeži uputila profesorica Draga Fegić. Njezin pozdravni govor u cijelosti je objavila «Nedjelja» odakle donosimo najvažnije izvatke.

         Prof. Fegić je ovo veliko Maričino odlikovanje usko povezala za Ivanom Merzom. To je važan dokument za uočiti kako je Maričina okolina shvaćala i doživljavala veliki utjecaj što ga je Merz imao na Maricu, i kako je u očima njenih suradnika bilo duboko uvjerenje da je Marica nastavila ostvarivati ono na što ju je Merz usmjerio. Prof. Fegić već na početku svoga govora započinje spomenom na Merza da bi potom nastavila pokazivati kako je Marica u svome životu potpuno ostvarila sve one ideje koje je Merz zastupao i širio i potpuno išla njegovim putem. Evo glavnih dijelova iz toga pozdravnog govora:

          "U Gospodu je moja snaga i moja slava i moj spas." (Ps. 97). Gospod je moja snaga. - Sjećam se ovih riječi kad hoću da Ti ovaj svečani dan i sve ono što Ti imamo reći uljepšam uspomenom na našeg velikog brata Dr. Ivana Merza. Sve ono što čitamo u njegovom životu veliko i sveto i što nas oduševljava i diže, čime nam je Merz htio pokazati kakav mora biti "homo catholicus" vidjeli smo na Tebi, sestro Marice.

         Nakon što si svršila Merčevu školu preuzimaš 1927., 7. kolovoza predsjedništvo organizacije. Navršilo se 15 godina, a prošlo je i više otkako neumorno oreš na njivi Gospodnjoj. Unašaš duh Crkve, duh Merčev u organizaciju. U tom si bila neumoljiva i nisi dala da se išta promjeni od Merčeve baštine.

         Kao što je evanđelje uvijek svježe i aktualno tako je i lik blažene Djevice, koja je slika najdivnije žene, uvijek najljepši primjer. U njoj je Merz gledao uzor svih žena. Nije mogao dopustiti da organizirana katolička djevojka bude daleko od svoga uzvišenog primjera. Merz nije mogao šutjeti već započinje borbu koju nastavljaš Ti, s. Marice. Ta je borba neizrecivo teška.

         Od njega, Merza učiš i ljubavi spram Kristovog namjesnika. Vjerno proučavaš papine enciklike i tražiš opet radikalnost što se tiče obitelji, materinstva, ženskog odgoja uopće. Moderna katolička djevojka stavlja se u borbu da poput prvih apostola djeluje u kršćanskom duhu na poganstvo današnjeg vijeka.

         Gospod je moja slava. -  Sigurno je u Knjizi vječnosti zapisano da Tvoj život bude vezan potpuno s Ivanovim životom. Tako draga s. Marice primaš odlikovanje sv. Oca za 15. godišnjicu požrtvovnog rada, isti dan kada započinje svečanost 15. godišnjice smrti velikog brata Ivana. Za nas, Tvoju djecu jedan i drugi dan su veliki. Zato mislimo da se slažeš s nama ako Ti kažemo da "Pro Ecclesiu" ne vežeš za sebe već je to i zasluga Ivanova koji je Tebi pomagao molitvama. On Ti je poslao taj dar za sve one posjete na njegov grob kad si poslije svake borbe teško izmučena dolazila k njemu na razgovor. On je jedini vidio da Ti je put do njega bio utjeha. Ivanov grob bio je središte gdje si dobivala savjete i pomoć. Ivan je vidio da najljepši dio - lozinku "Žrtva - Euharistija - Apostolat" što ju je ostavio, provađaš i želiš biti primjer. Uvijek Te susrećemo gdje se kao žrtva mnogih nerazumijevanja smiješ i da taj Tvoj smijeh tolike usrećuje. Vidimo Te vjerno kod stola Gospodnjega. U apostolatu si nenadoknadiva. Svaki stalež nalazi u Tebi potpuno razumijevanje i ljubav, bila to neuka radnica, seljanka, kućna pomoćnica, učenica ili intelektualka. Svakoj dobi se prilagođuješ, starijima i mlađima…..

Sve su one u mislima uz nas ovdje i žele Ti reći topli hvala za sve. Zahvalne su Ti u prvom redu majke i očevi, jer su pod Tvojim vodstvom uzgojena njihova djeca u križarskom duhu, Kristovom duhu. Zahvaljuje Ti se domovina što si joj dala katoličkih majki. Zahvaljuju Ti se one sestre koje su preko Križarske organizacije odabrale tihi redovnički život. Zahvaljuju Ti se također mladići kojima si omogućila najveću sreću, da služe na oltaru Gospodnjem. Svi zajedno Ti čestitamo, zahvaljujemo i molimo se Gospodinu da Te još mnogo godina poživi u radu za Krista, za Crkvu i za duše.»  (Nedjelja, br. 27, str. 3, 1942.g.)

         Sve ono što će Marica kasnije reći o utjecaju Merza na svoj duhovni svijet i svoju životnu orijentaciju ima potvrdu i nadopunu u ovim riječima prof. Fegić što je dragocjeni dokument i svjedočanstvo okoline koja je doživljavala Maricu kao onu koja nastavlja Merzov apostolat.

 

U duši svojoj nosiš Ivanovu baštinu

         Katolički tjednik «Nedjelja» donio je opširan prikaz svečanosti dodijele papinog odlikovanja Marici Stanković. Uredništvo je tjednika posebnim uvodnim člankom čestitalo Marici i istaknulo njezinu povezanost  s Ivanom Merzom ovim riječima:

         «I posljednje i najveće priznanje Svete Stolice, Crkve, sv. Oca «Pro Ecclesia et Pontifice» nisi povezala uz svoje ime, već uz ime dragog viteza dr. Ivana Merza. On je usadio u Tvoju dušu veliku i žarku ljubav do Namjesnika Kristovog, on Te je poveo odlučno apostolskim putem, putem žrtve i Euharistije. Životom svojim, primjerom svojim, smrću svojom pokazivao Ti je svu veličinu i vrijednost rada za duše i bližnjega. I kad si Božjem čovjeku Ivanu poljubila mrtvu ruku, duša je Tvoja prisizala velikom vitezu: Ivane, semper pro Ecclesia, pro Christo, pro animis! 13. rujna primili si crkveno odlikovanje, upravo na dan kad se otvara godina dr. Ivana Merza. Tvoja 15. godišnjica usko je povezana s 15. godišnjicom Ivanove smrti. Na njegovom grobu uvijek si našla sigurne smjernice za život i rad. U duši svojoj nosiš Ivanovu baštinu i vjerno je čuvaš.  Sestro, želimo i žarko molimo Gospoda, da Te još mnogo godina uzdrži i blagoslovi u radu, pro Ecclesia, pro Christo, pro animis.» (Uvodnik,  Nedjelja  br. 27., 1942.g. str.2)

         Da utjecaj Merza na Maricu nije zapažala samo ženska okolina, nego je to bilo uvjerenje i cijele katoličke javnosti  sasvim je bjelodano iz gornjeg teksta Uvodnika tjednika «Nedjelje».

 

V. MARICA  OSTVARUJE  MERZOVU  IDEJU «CIVILNOG  REDA»

Zajednica Suradnica Krista Kralja – ostvarenje Merzove ideje

         Danas, više od 40 godina nakon Maričine smrti promatrajući njezin bogati apostolski život i rad, ali i trpljenja i patnje podnesene za Božje Kraljevstvo,  ono najvrjednije što je od nje ostalo, što ju je nadživjelo osim, naravno, njezinog svetačkog lika, to je Zajednica Suradnica Krista Kralja, prvi sekularni institut osnovan u Hrvatskoj.

         Velike su veze osnivanja ove zajednice s Ivanom Merzom. Niti ovdje ne trebamo mnogo istraživati niti pretpostavljati ili izvoditi neke više ili manje vjerojatne zaključke. Treba samo poslušati Maricu što nam o tome ona sama kaže. I to je dovoljno da se uvidi da je Zajednica Suradnica Krista Kralja koliko je djelo njezino isto je tako ostvarenje ideje Sluge Božjega Ivana Merza.

 

«Zajednica je Merčevo životno djelo»

         Prvo i još k tome u javnosti objavljeno svjedočanstvo  o utjecaju Merza na osnivanje Zajednice Suradnica Krista Kralja, Marica je objavila u svome članku «Apostolat u svijetu» tiskan u časopisu Za Vjeru i dom u broju 8/9 1943.g.

U tom članku Marica govori o trećem putu koji može katolička djevojka slijediti osim poziva na obitelj ili samostanskog poziva Bogu posvećene osobe. Taj treći put jest apostolat u svijetu koji je prisutan, naglašava Marica, već u prvim kršćanskim vremenima. Marica nastavlja dalje ovako:

«Takve pojave i takva zvanja nisu danas baš tako rijetka. U mnogim se dušama pojavljuju. Mnoge se u najdubljim stranicama svoje duše time bave. Već ih je Merzovo vrijeme poznavalo. On je želio da se te duše povežu, da žive u nekom jedinstvu, zajednici, da se opašu zavjetom siromaštva, čistoće i posluha i da njihov rad ne bude rastrgan, razbacan, pojedinačan, već sustavan, zajednički i pod vodstvom Crkve. Merz je želio da se kod nas osnuje svjetovni red, čiji će se članovi posvetiti apostolatu. On sam nije dospio taj svoj plan ostvariti, ali on je posadio biljku koja živi i raste. Razbujala se o desetogodišnjici njegove smrti, a o petnaestogodišnjici učvrstila se sasvim.

         To je treći životni pravac djevojke. Pravac, u kojemu se sastaje materinstvo i redovništvo. Taj pravac traži, da se živi u svijetu, ali ne od svijeta. U redovitom svome zvanju, ali u običnom odijelu. Izvan svoga redovitog zvanja članice takve družbe posvećuju se radu u katoličkoj organizaciji, na karitativnom području, u župama... Mogu živjeti zajednički, a mogu biti i na svome redovitom mjestu u pokrajini. A sve ih veže apostolski žar koji se mora temeljiti na dubokom unutarnjem životu. Na životu molitve, šutnje i mrtvenja. Zavjeti su kruna u oblikovanju svjetovnih redovnica. Zašto to pišemo baš sada u ovom mjesecu, o 15. godišnjici Merčeve smrti, u vrijeme kad je ratni vihor dosegao vrhunac?

         Zato jer je blagdan Krista kralja najveći blagdan naših svjetovnih redovnica. Sve je njemu posvećenu i sav rad njihov ide za uspostavom Njegova Kraljevstva. I zato, jer je Zajednica Krista Kralja Merčevo životno djelo, Merčev životni plan. On joj je i osnivač i zaštitnik.

         I zato, jer upravo ova ratna vremena, kojima ne vidimo ni kraja ni rješenja pokazuju kako je taj način života i rada potreban i suvremen. Evo trećeg poziva u životu katoličkih djevojaka. On je uz materinski poziv i redovništvo samo novi prilog mladih katoličkih djevojačkih duša za obnovu Hrvatske u Kristu. Za suradnju s Crkvom u njezinoj otkupiteljskoj misiji.» (Za Vjeru i dom br. 8/9 1943.g.)

         Ove je riječi Marica je napisala pet godina nakon što je Zajednica Suradnica Krista Kralja već bila utemeljena u Banjoj Luci, Merzovu rodnom gradu 1938. godine. Budući da je to objavljeno u javnosti, i to veoma brzo nakon osnivanja Zajednice,  stoga ova Marčina tvrdnja i izjava ima posebnu vrijednost i težinu.

   

Merzov euharistijski život  uzor Suradnicama u Pravilima

 

Već u samim Pravilima – Konstitucijama Zajednice Marica spominje Merza i to u 2. poglavlju čl. 13. gdje se govori o Duhovnom životu:

«Suradnica svaki dan aktivno sudjeluje u sv. Misi. Svetu Pričest prima često i s velikom pobožnošću ugledajući se u blažene uspomene dr. Ivana Merza koji je ostavio suradnicama primjer velike ljubavi prema presv. Euahristiji.»

To je samo jedna rečenica, ali je veoma znakovito da je Marica inzistirala i u tome uspjela da Merzovo ime svakako uđe u same Konstitucije Zajednice.  I to je jedna od potvrda koliko ga je smatrala važnim za nastanak Zajednice.

        

«U temelju naše Ustanove ukopan je mladić sveta života!»

Iz Komentara  ustanova Zajednice Suradnica Krista Kralja

         Deset godina nakon objavljivanja u javnosti članka «Apostolat u svijetu» i nakon što je Marica toliko toga proživjela i prepatila za vrijeme petogodišnje robije, po izlasku iz logora Marica učvršćuje svoju zajednicu i piše najprije Komentar Ustanova suradnica Krista Kralja, a potom i Povijesti Ustanove Suradnica Krista Kralja. U oba ova dokumenta koji su za sada rezervirani samo za internu upotrebu članica Zajednice,  Marica jasno i nedvosmisleno govori o utjecaju Merza na osnivanje Zajednice.

         Prepuštajući detalje ovih navoda drugim predavačima koji će govoriti izričito o osnivanju instituta, ovdje ću spomenuti samo nekoliko najvažnijih misli iz tih njezinih spisa koji se odnose na Merza.

Cijelo treće poglavlje u Komentaru Marica posvećuju Merzu. Opisuje njegovu duhovnu veličinu kako ga je ona sama doživljavala, te detaljno opisuje veze Merza sa Zajednicom. Na početku poglavlja Marica piše:

«Zašto spominjemo ime toga katoličkog radnika u komentaru naših Konstitucija? Ima li kakve veze između njega i suradnica Krista Kralja? Sigurno da ima, ta kako bi ga inače spominjali!….

Nama je ovdje samo ustvrditi, da je taj uzorni katolički čovjek vezan posebnim vezama s našom Ustanovom. Ne samo zato što je on živio u svijetu i predao se dušama. Ne samo zato, što je imao privatni zavjet sv. čistoće i što je bio apostol, kakvoga sv. Crkva u Hrvatskoj nije imala. Postoje još dublje i još intimnije veze između dra Ivana Merza i naše Ustanove. Od mlađe generacije naše malo će tko znati, da se Ivan Merz bavio osnutkom civilnoga reda za muški svijet. Vidio je on takve institucije u inozemstvu i oduševio se, napose nad "Družbom sv. Pavla»….

Treba znati, da je Merz želio nakon osnutka muškoga civilnog reda da se osnuje i ženski, a jedan i drugi da budu pomoćna ruka Crkvi i Katoličkoj Akciji kod nas. Treba znati i to, da je upravo Ivan Merz djelovao na životnu orijentaciju Vaše majke. Još u prvim početnim koracima oko osnutka muškoga civilnog reda on ju je upoznao s tim životnim pravcem i oduševljavao je za nj. Zato ju je g. 1926., prigodom hodočašća u Rim, poveo u kuću "Opera cardinal Ferrari", stalno je izvješćivao o radu toga instituta i ostalih u svijetu, samo da bi i ona prihvatila taj životni pravac i da bi preko nje došlo do osnutka takvoga reda na ženskoj strani.

U knjizi "Božji čovjek Hrvatske" odštampana su dva pisma Ivana Merza, koja je Vašoj majci pisao malo pred smrt, a vrlo su karakteristična u tom pravcu.» (M.Stanković, Komenatr Ustanova Suradnica Krista Kralja).

         Marica potom navodi opširne izvatke iz ta dva Merzova pisma što joj je pisao, jedno 1927. god. a drugo nekoliko mjesec prije smrti u kojima otvoreno govori o svojoj namjeri osnivanja «civilinog reda» i potiče Maricu da  poduzima korake za osnivanje ženske grane civilnog reda.

U prvom pismu od 31. kolovoza 1927. među ostalim Merz piše Marici: "Veoma se radujem, da ste se molitvom dali u pripravu za Operu. (On svaki civilni red zove Operom prema talijanskom). To je najnaravniji početak…. A Vi svakako pišite (u katoličkim listovima) … u tom duhu kako uz veliki poziv, što ga žena ima kao majka i supruga, danas trebamo djevica, koje u svijetu poput redovnica sudjeluju u osvajalačkoj, spasavajućoj i posvećujućoj misiji Crkve. Ovim načinom će se u dušama za to zvanih Orlica početi da budi želja za ovom vrstom apostolata u svijetu, kojemu je uz ljubav također podloga vječna čistoća….»

«Evo, kako je Ivan Merz pripravljao teren za osnutak civilnog reda i na ženskoj strani» - ističe Marica i nastavlja:

U pismu od 21. veljače 1928., nekoliko mjeseci pred smrt, Merz nekako sa žalošću konstatira, kako se stvar nije pomakla, pa piše: 'Kada ne ide drugačije, čovjek si u svijetu mora stvoriti samostansku regulu i po njoj živjeti!'

 «To su veze naše Ustanove s Ivanom Merzom. On nije osnivač Ustanove, kao što ni Charles de Foucolud nije osnivač "Male braće i sestara". Ali on je prvi posijao sjeme, iz kojega će jednom niknuti naša Ustanova, kao što je u srcu Sahare niknulo sjeme "Male braće i sestara". A nije ni to slučajno, da su prvi potezi za osnutak Ustanove postavljeni o desetogodišnjici Ivanove smrti u Banjoj Luci, njegovom rodnom gradu. I da se svaki važniji datum u našoj prošlosti veže uz njegovo ime…

U temelje naše Ustanove ukopan je mladić sveta života. U temelje naše Ustanove ukopan je apostol hrvatske mladeži i korektor katoličke misli u Hrvatskoj… Kolika garancija za uspjeh!  Koliki poticaj za ozbiljan rad! Kako jaki poziv na duboki nutarnji život! Na svetost! Na rad za duše!

U temelju naše Ustanove ukopan je mladić sveta života. Apostol katoličke misli! Naš dragi brat dr. Ivan Merz.»

         Tako piše Marica u Komentaru ustanova.

 

 

«Za osnutak Zajednice trebala je jedna mnogo jača duša, posve Bogu predana, savršena, sveta duša! Ne, ja sama ne bih nikada nadošla na to!»

Iz povijesti Ustanove Suradnica Krista Kralja

         U trećem dokumentu spisu  «Povijest Ustanove Suradnica Krista Kralja» Marica je još opširnija i jasnija. Opisuje detaljnije kako ju je Merz pripremao na polaganje zavjeta čistoće kao uvjet i podloga osnivanju zajednice. Potom još opširnije govori o rimskom hodočašću i posjetu ustanovi Družbe sv. Pavla. Marica potom detaljnije navodi razgovor što ga je Merz s njima vodio na rimskim ulicama idući prema ustanovi Družbe sv. Pavla govoreći o potrebi osnivanja civilnog reda koji bi bio okosnica rada u Katoličkoj akciji a o čemu smo već govorili u trećem dijelu ovoga izlaganja kada je bila riječ o utjecaju Marza na Maričin apostolat.

Govoreći potom kako je Merz na poseban način cijenio djevičansku čistoću koju je smatrao tako plodnom, da je ona ne samo blagoslov za katolički rad i katoličko djelovanje, već se po njoj posvećuju i naše obitelji, Marica naglašava kako je nju «Merz specijalno pripravljao za to» i potom nastavlja:

«No nije li malo čudno i smiješno, da toliko o sebi govorim? Ne! Jer da Merz nije utjecao na moj životni pravac, da nije bilo njegovih sugestija čak njegovih malih "terora", a još više, da nije bilo njegovog svetačkog lika i molitava, koje je taj suvremeni mladić šaptao za me, bi li postojala Zajednica?

         Ne, ja sama ne bih nikada nadošla na to. U mojoj duši ne bi se nikada zamisao Zajednice samoniklo javila. Trebala je jedna jača, mnogo jača duša od moje. Jedna posve Bogu predana duša. Savršena duša. Sveta duša. U njoj je ta zamisao rođena i iz nje je ona tiho, nečujno, po njegovim sugestijama i njegovim molitvama prešla u moju. Ali ne onda kad mi je o njoj govorio. Kasnije, mnogo kasnije ona će sazrijeti u mojoj duši. A dotle će proteći mnogo vremena i mnogo godina, mnogo i mnogo događaja, mnogo i mnogo patnja i križeva, sumnja i nada, mnogo poraza i pobjeda, mnogo radosti i suza, ali dozorit će, sazrijet će.» (Povijest Ustanove Suradnica Krista Kralja).

 

Merz priprema Maricu na zavjet čistoće

Marica dalje u Povijesti Ustanova govori sasvim otvoreno kako ju je Merz uvjerio da treba učiniti zavjet čistoće:

«Kako je vidio, da oko mene obilazi jedan njegov drug iz predsjedništva muške orlovske centrale, nastojao je na sve načine, spriječiti, da ne bi došlo do kakve ozbiljne veze. I ako s moje strane nije bilo bojazni, jer mi se taj čovjek nije nimalo svidio, ipak se Merz pobojao. Ta on mi je u svojim planovima odredio sasvim drugo mjesto. Oni, koji će to jednom čitati, a neće dobro poznavati Merzov lik, možda će se malko i nasmijati na to, ali Merz, koji je među nama, i onda kad je bio živ, od svoga dolaska u Zagreb pa do svoje svete smrti 10.V. 1928, doista slavio kao svetac, mogao je zauzeti takvu štitničku ulogu prema jednoj mladoj djevojci. Čak ni mali teror s njegove strane nije bio ni napadan, ni neumjestan. Ne! On je bio samo rezultanta njegovih nastojanja oko Božje slave u Hrvatskoj sa svim mogućim oblicima, i u svim dušama, s kojima je dolazio u kontakt. Uostalom, to, to nije bio teror, to je bila samo revnost, koja ga je izjedala.

Da me obrani, odnosno, da me uputi, kako da se obranim od eventualnih ponuda bilo s čije strane, reče mi jednoga dana Merz:

"Zašto, kad vam je potrebno, ne rečete da imate zavjet čistoće, pa će vas svatko ostaviti na miru".

"Pa ja nemam nikakovog zavjeta", odgovorim ja.

"Onda bi ga trebali što prije učiniti. Ja ću se moliti za to".

Pod utjecajem Merzovih ozbiljnih riječi, još više po njegovom primjeru, jer sam znala, da se sasvim predao Bogu i mladenačkim dušama, učinila sam doista brzo iza ovoga razgovora zavjet čistoće….

         Kad sam o svome zavjetu govorila Merzu, zasjajilo se njegovo lice i tronuto je rekao: «Eto, kako me je brzo Gospodin uslišao. Učinio sam zavjet, da ću se do smrti moliti za vas iza sv. Pričesti.».

         Dragi naš Merz, naš uzor, naš učitelj, naš savjetnik, naša dika, naš svetac. Kako se s ganućem sjećam svih tih stvari ove godine o 25. godišnjici njegove smrti. U predvečerje jubileja pošla sam na njegov grob da sama s njim govorim. Suze su kapale na grobni kamen, kad sam se sjetila mojih mladenačkih dana i svega što imam zahvaliti njemu i njegovoj pomoći. » (Povijest Ustanove Suradnica Krista Kralja).

         Marica dalje opisuje kako je tek nakon deset godina slijedilo osnivanje Zajednice i to za vrijeme ferijalnog tečaja u Ivanovom rodnom gradu Banja Luci 1938. Tu je zajednica utemeljena, tu je i dobila naziv Zajednica Suradnica Krista Kralja.

 

ZAKLJUČAK

Maričino svjedočanstvo o svetosti Ivana Merza

 

Završavamo ovaj  prikaz utjecaja Merza na životni put Marice Stanković njezinom izjavom o Merzovoj svetosti jer nam se čini da bi to bio najbolji zaključak ovog izlaganja o utjecaju Merza na životni put Marice. Napisana je još 1942. god. na molbu o. Vrbaneka kada je pripremao Merzovu biografiju. Poznato je da je o. Vrbanek ovu Merzovu biografiju koncipirao kao pripremni dokument za pokretanje Ivanovog postupka za beatifikaciju, a u knjizi je o. Vrbanek nastojao  pokazati i dokazati herojski stupanj Ivanovih kršćanskih vrlina.

         Marica nažalost nije dočekala pokretanje postupka za Ivanovu beatifikaciju. Umrla je pola godine prije nego je postupak službeno pokrenut tako da nije mogla dati svjedočanstvo pred crkvenim sudištem. No ova njezina izjava pisana je u tom duhu i s tom namjerom da posvjedoči svetost Ivana Merza. Kao što ćemo vidjeti Marica na kraju izjave, koja nije duga, tvrdi da je spremna i pod zakletvom potvrditi Merzovu svetost. No poslušajmo Maricu:

 

«Upoznala sam dr. Ivana Merza nakon što vratio iz Pariza i pratila sam njegov život i rad sve do njegove smrti. Vidjela sam ga gotovo svaki dan. Promatrala sam ga u crkvi i kod vjerskih čina. Pratila sam ga, kad se počeo zalagati za Katoličku Akciju prema smjernicama Pija XI. Gledala sam njegovu orijašku borbu, da Orlovstvo postane središnjom organizacijom hrvatske katoličke mladeži. Razumjela sam i divila se njegovim nastojanjima oko euharistijskog, liturgijskog i papinskog odgoja naše mladeži. Išla sam za njim, kao što su išle za njim ogromne skupine djevojaka i mladića, koje su htjele da preko Orlovstva grade Božju Hrvatsku. I zato sam dr. Ivana Merza poznavala ne samo kao prvoborca i ideologa Orlovstva, već mi je bio poznat i njegov svagdanji, najintimniji život.

Vidjela sam ga u smijehu i u šali. Vidjela sam ga u dnevnom saobraćaju s ljudima razne dobi i staleža. Vidjela sam ga, kad su teški tereti i brige sagibale njegova leđa. Kad nije nalazio razumijevanja i kad je bio sam. Vidjela sam ga u zabrinutosti i boli. U situacijama neobično teškim, kad i najčvršća duša stenje i zaplače. Vidjela sam ga i za vrijeme njegove posljednje bolesti i na samrtničkom krevetu.

Vidjela sam kroz tolike godine moga javnog rada mnogo požrtvovnih, i lijepih duša. Ali Ivanova duša natkrilila je sve. On nije svoju dušu uprljao nijednim propustom, nijednom nedosljednošću, nijednom slabošću. Nikad nije bio neraspoložen, nikad zlovoljan, nikad nestrpljiv. Nikad nije pokazao malodušnost u poteškoćama, klonulost u razočaranjima i neuspjesima. Kroz sve, pa i kroz najteže kušnje, prolazio je sa neiskazanom vedrinom i mirom. Dok smo se mi uzrujavali, on je molio. Dok smo mi vodili žučljive polemike, on je klečao pred Presvetim. Dok smo mi ogorčeno napadali naše protivnike, on nas je svojom blagošću zadivljavao.

Nikada on nije nikoga napadao, iako je doživio mnogo nepravda. Nikada nikoga ogovarao, iako smo mu mi namještali stupice, samo da vidimo, hoće li se sveti Merz prevariti i dometnuti koju na račun bližnjega. Nikad nikoga nije osuđivao, iako je načelna njegova borba za čistoću Katoličke Akcije bila neobično teška. U svakoj duši gledao je Krista, prisutnost svetog Trojstva, i zato se prema svakoj vladao sa neobičnim štovanjem.

U Merčevoj se blizini nije moglo misliti nešto grješno, nisko, pa ni manje vrijedno. Sve je to u njegovoj blizini nestalo. On je svojom pojavom, svojim govorom, svojim mirom dizao dušu u visine. Kad je razgovarao o najobičnijim dnevnim stvarima, poslovima, brigama, kad su mu ljudi pričali o najobičnijim svojim doživljajima, potrebama, pa čak i sitnim svađama, ni onda se Merz nije izgubio i onda je ostao na visini, uvijek spreman da diže duše k Bogu. Na njemu se osjećala blizina Božja. On ju je nosio, kudgod je prolazio. Kad smo uz njega bili, mi smo je gotovo osjetno osjećali. I zato je trebao samo jedan Merčev pogled, samo jedan susret s njim, i najnemirnija duša smirivala se, utješila se.

Jest, mi smo i kraj živog Merza osjećali, da stojimo kraj vođe, učitelja, sveca. A danas, kad je prošlo 15 godina od njegove smrti, danas s još većim uvjerenjem tvrdimo, da je svetac živio u našim redovima. Jer njegov lik kroz 15 godina nije potamnio, već nam je svaki dan bliži, jasniji, privlačiviji.

Upravo ova mutna i krvava vremena traže velikih uzora, velikih duša, koje svojom katoličkom izgrađenošću i dosljednošću, mogu liječiti i blažiti rastrganost, bijedu i bolesti suvremenog čovjeka. A Merz je takav nenadkriljiv uzor, takva neobično skladna katolička i svetačka ličnost.

Spremna sam i pod zakletvom potvrditi, da je dr. Ivan Merz posjedovao kršćanske kreposti u herojskom stupnju. I da je nastojanje, da se povede proces za beatifikaciju, i opravdano i nužno. Dao Bog, da sa oltara mučeničke Hrvatske zasjaji lik našega Ivana, našega sveca.                 Marica Stanković

U Zagrebu, 7. studenog 1942.  

 

Ovim divnim riječima koje nam kao zaključak dolaze na kraju ovoga izlaganja mogli bismo dodati još samo ovo:  Dao dobri Bog da se na oltaru na kojemu će jednog dana zasjati lik našega Ivana, a taj čas vjerujemo nije dalek, uspne i zasjaji i lik ove žene koja je najvjernije slijedila Merza i njegovu baštinu čuvala, provodila i ostvarila  kroz patnju i Kalvariju u vjernosti do groba. To je i naša želja i molitva u ovoj godini i mjesecu kad slavimo 100. obljetnicu njezina zemaljskog rođenja.