Umrijeti na šesnaesti rođendan!

 

8. siječnja 1997. osvanuo je pod bijelim sniježnim pokrivačem koji se još od Božića prostirao cijelom slavonskom ravnicom i donio u božićnim školskim praznicima, koji su još uvijek trajali, toliko radosti i mladima a i odraslima, također i u Valpovu. Prava zima s puno snijega, kakvu redovito samo u mašti zamišljamo.

Dario se toga jutra probudio u devet sati u svome privremenom prognaničkom domu u Valpovu, s posebnim osjećajem i ponosom. Veselio se i dugo čekao taj dan:  konačno može reći da je i on navršio šesnaest godina i da ima pravo nositi osobnu iskaznicu, koju si je već prije dao napraviti.....     Fotografija s prve osobne iskaznice, a posljednja iz njegova života, ubrzo će postati poznata. No toga časa nitko o tome ništa ne sluti; i njemu i svima oko njega sve je još sakriveno.

Po običaju, sam je  uredio krevet u sobi  koju su on i brat Ivan zajedno dijelili, a koja im je bila sve: i radna i zajednička dnevna i spavaća soba. Kao vukovarski prognanici živjeli su s majkom, u veoma skučenom stanu kod bake gdje  nije bilo puno prostora.  U Vukovaru im je ostalo sve; stan razoren, sve uništeno i propalo... I ono najtragičnije: otac je još 1991. na početku rata ubijen od srpske granate pred hotelom “Dunav” u Vukovaru gdje je radio...

            Dario je za doručkom pojeo tri sendviča i u šali primijetio: “Što me mama u zadnje vrijeme dobro hrani.” Poslije doručka malo je slušao glazbu,  potom se s bratom, sve u sobi, poigrao loptom; bili su članovi  odbojkaškog kluba, odbojka im je veoma dobro išla, te nije bilo opasnosti da bi kroz igru u sobi što oštetitli. 

            Obitelj je cijelo prije podne čekala svećenika koji je toga dana blagoslivljao kuće u njihovoj ulici donoseći  božićni blagoslov prema stoljetnom običaju u hrvatskim krajevima. Dario je češće izlazio na ulicu vidjeti dolazi li.

            U jednom trenutku Dario je rekao majci: “Što sam ja, mama, danas jako uzbuđen!”  Majka nije tim riječima pridavala mnogo važnosti toga časa; ali kad ih se sjetila kasnije, nakon svega što se dogodilo, to je uzbuđenje moralo imati dublji uzrok... Možda i predosjećaj onoga što će se uskoro zbiti.

            Svećenik, vlč. Stjepan Cvetnić  došao je tek nakon podneva i s vratiju zaželio mir “kući ovoj i svima koji u njoj prebivaju”. Blagoslov je započeo čitanjem Božje poruke iz Svetoga Pisma:

            “Braćo, tko ispovijeda da je Isus Sin Božji, Bog ostaje u njemu i on u Bogu. I mi smo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama i povjerovali joj. Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi u Bogu ostaje i Bog u njemu.” ( 1 Iv. 4,15-16)

            Bile su to posljednje riječi Božje koje je Dario slušao na ovoj zemlji. Za nepuna dva sata te će riječi za njega postati živa, usrećujuća  stvarnost. Riječi koje kao da su izabrane za trenutak ispraćaja u vječnost. Svećenik je blagoslovio sve nazočne i svetom vodom poškropio cijelu kuću. Božji blagoslov sišao je na cijelu obitelj.

            Nitko nije slutio, a najmanje Dario, da je to bio posljednji blagoslov koji mu je Božja Providnost poslala prije njegova ulaska u Vječnost. Uz upaljenu svijeću svećenik je svakome pružio križ da ga poljubi.

            Prisjeća se majka toga trenutka: “Sasvim slučajno pogled mi se zaustavio na Dariju dok mu je svećenik pružao križ. Dario je stajao tako miran, sabran, ozbiljan, što nije bio slučaj prijašnjih godina u istoj prigodi. Veoma je pobožno poljubio križ što mu ga je svećenik pružio...” 

            Bio je to Darijev posljednji poljubac upućen Isusu kako to običavaju učiniti umirući kad ih svećenik dolazi pripremiti za prijelaz na drugi svijet.Toga časa, međutim, još nitko nije bio svjestan da je taj trenutak tako blizu.  Za samo dva sata Dario će se pojaviti pred Onim čiji je raspeti lik pobožno poljubio na drvetu križa. Za samo dva sata on više neće pripadati ovoj zemlji....

            “I mi smo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama i povjerovali joj....”, odzvanjale su riječi svećenika koje je izgovorio prigodom blagoslova.

            Velečasni Stjepan Cvetnić, i sam prognanik iz Baranje, nakon blagoslova se zadržao s ukućanima u razgovoru. Izmijenili su svoja iskustva kao prognanici i međusobno podijelili svoju bol i patnju prisjećajući se svega što su izgubili i tješeći se nadom u povratak.

             Na rođendanskoj torti koju su svečano blagovali za ručak  nije bilo šesnaest svjećica. Njih je zamijenila osobna iskaznica na kojoj točno piše da je Dario danas navršio 16 godina. Tu je fotografija koja ga već prikazuje malo ozbiljnijeg, s podužom kosom;  međutim ova posljednja fotografija neće više ostati skrivena samo na Darijevoj osobnoj iskaznici. S njegovom biografijom doći će u ruke mnogih mladih i odraslih... 

Nakon ručka Dario se pošao dogovoriti s prijateljima da te večeri u valpovačkom Centru zajedno proslave njegov rođendan... Vratio se kući sa svojim bratićem Sašom. Slušali su najprije glazbu na liniji  koju si je nabavio tek pred Božić.  Mamu je zamolio da ih ostavi same.

Prisjeća se majka: “Skuhala sam si kavu u kuhinji i razmišljala sam o Dariju: sve sam mu do sada u životu dala.  I kršten je, i primio je svetu pričest i svetu krizmu, i još samo da završi školu i dobije kruh u ruke, pa da ga oženim i onda sam ga zbrinula za život. Toga časa nisam ni slutila kako je Bog odredio drugačije, da ću ga vrlo brzo zbrinuti,  ali na sasvim drugi način...”

Dario je s bratićem Sašom ostao u sobi i nastavili su slušati glazbu. U jednom je momentu Darija ozbiljno zaboljela glava. Uzeo je od bake andol ali ništa nije pomoglo. Bratić je vidio da nešto nije u redu. Dario je prilegao. Glava mu je postala vruća. Pokušao si je rashladiti stavljajući si na čelo limenku soka. Potom je izišao dva puta na trijem. Treći je put to učinio tako brzo, gotovo je projurio ispred vratiju kuhinje gdje je majka još uvijek sjedila. Majci se to učinilo neobičnim i pitala se zašto je tako nemiran, ali još ništa ozbiljnog nije slutila. Dario je u međuvremenu ušao u drugu sobu sav uzbuđen. Baka je odmah pozvala majku koja nam dalje pripovijeda:

“Odmah sam shvatila da se s Darijem nešto ozbiljno događa. Dario je bio sav crven u licu, koje mu je gorjelo. Rekao mi je: 'Mama, ja ću umrijeti!' i pao je na krevet trzajući se. Te riječi su me pogodile, ali ih nisam shvaćala ozbiljno onoga časa. Uzela sam hladan ručnik i pokušavala sam mu pomoći kako sam najbolje znala. Vidjelo se na njemu da mnogo trpi... Potom je ponovio: 'Mama, ja umirem!' I više nije otvorio oči... Mislila sam da je pao u nesvijest... Pozvali smo hitnu pomoć koja je odmah došla... Stavili su ga na nosila i odvezli u Osijek u bolnicu... Meni nisu dopustili da pođem s njime, premda sam to htjela. Mislila sam da će mu ipak u bolnici pomoći... Nakon jednog sata, negdje oko 16 sati, telefonirali su iz bolnice: 'Dođite vidjeti sina!' Nisam pomišljala na najgore... Kad sam došla u bolnicu liječnica mi je priopćila: Dario je umro......

Kakav je to udarac za jednu majku doznati da joj je sin mrtav! I to umrijeti na šesnaesti rođendan... Svaka si majka to najbolje može predstaviti i zamisliti... Poveli su me da ga vidim. Moje dijete, moj sin, leži nepomičan... Ne znam kako sam mogla izdržati taj trenutak i suočenje s tom strašnom istinom... Nema ništa tragičnije nego vidjeti svoje dijete mrtvo...”  

Vijest se munjevitom brzinom proširila po Valpovu. Nitko nije mogao vjerovati!

“Darijev rođendan trebali smo prema dogovoru proslaviti u Centru” - pripovijeda Goran, jedan od Darijevih najbližih kolega s kojima se Dario trebao te večeri sastati. “Oko 8 sati naveče nazvao me je prijatelj Andrej i rekao da odmah dođem k njemu, da je Turky, kako smo zvali Darija,  umro! Nisam mu povjerovao nego sam ga tri puta pitao da li se to on šali, ali je rekao da se ne šali. Sav uzbuđen i još u sumnji odmah sam se spremio i pošao do Andreja. Našao sam ondje njih šestoricu kolega kako zbunjeno gledaju i plaču. Shvatio sam: Turky je zaista umro. Nitko još nije mogao vjerovati da Darija više nema među nama ovdje na zemlji. A njegov rođendan, umjesto u veselju i smijehu, proslavili smo, eto, u suzama...”  

Što se dogodilo, od čega je Dario tako iznenada umro, a da prije toga uopće nije bio bolestan, svatko se  pitao. 

Nakon obdukcije koja je izvršena u osječkoj bolnici, ustanovilo se sljedeće: Dario je od rođenja imao aneurizmu, proširenje krvne žile u mozgu, koje je, kako je rastao, postajalo sve veće, a da to niti on niti njegovi nisu znali. U jednom trenutku povišenog tlaka ili kakvog jačeg uzbuđenja, to proširenje na žili puca i krv se izlije u mozak, kao što se i dogodilo. Liječnici su rekli da se to moralo dogoditi prije ili kasnije. Možda  bi bila pomogla operacija da se za to znalo, ali i to je bilo veliko pitanje...

U svima je ostalo pitanje ZAŠTO?  Zašto je jedan mladi život morao tako brzo završiti?     Zašto je otišao tako naglo, i to na svoj šesnaesti rođendan?  Odgovor na to pitanje možemo dobiti jedino u svjetlu kršćanske vjere. Pokušat ćemo ga razmotriti opširnije na kraju ove knjižice.