VUKOVAR

Grad kojemu su slomili srce

 

Vukovar...  Što ta riječ sve u sebi ne sadrži! Od 1991.g. postala je i ostala simbolom tolike patnje, tolike krvi, tolikih mrtvih, tolikih razaranja... Ali isto tako simbol mučeništva, herojstva, i pobjede! Sve se to odvijalo pred očima cijeloga svijeta, a oni koji su to mogli  spriječiti ravnodušno su promatrali ubijanja, razaranja, očajničku obranu onih koje su osudili na uništenje...

S prestankom rata i početkom mirne reintegracije Vukovar, grad mučenik, postaje simbol pobjede, ono što je u stvari i bio od početka same agresije unatoč razaranju i okupaciji. Dok pišemo ove retke veliki križ pred kojim je Papa Ivan Pavao II. služio svetu misu prilikom svoga pohoda Hrvatskoj 11.rujna 1994. na hipodromu u Zagrebu, još uvijek čeka da bude visoko uzdignut u Vukovaru, kamo je određen da se prenese i da ondje trajno svjedoči o pobjedi i snazi svakog križa i svake nevine patnje!

I obitelj Turkalj, među tolikima, bila je žrtva stradanja koje je zadesilo Vukovar. Već na početku rata stan im je bio razoren i uništen zajedno sa zgradom u kojoj su stanovali. Otac biva ubijen od srpske granate pred hotelom u kojem je radio. Ostali članovi obitelji jedva su se spasili. Pošli su u izbjeglištvo, k rodbini u Valpovo.

No vratimo se na početak, kad još nitko nije slutio kakva je sudbina čekala grad čije će ime jednoga dana obići cijeli svijet.   

Dario je rođen u Vukovaru 8. siječnja 1981.god. kamo su se preselili njegovi roditelji. Majka Zorica rodom je iz Ivanovaca, otac Darko iz Valpova. Vjenčali su se 1976.g. Otac je završio ugostiteljsku školu i radio je u hotelu. Najprije su proveli tri godine na Korčuli u Veloj Luci. Odatle se sele u Osijek, a onda u Vukovar.

Dario se rodio na veliko veselje svojih roditelja u četvrtoj godini njihova braka. Kršten je u mjesecu ožujku u župnoj crkvi u Vukovaru pod velikom misom.  Pripovijeda nam dalje majka:

“Kao dijete Dario je lijepo napredovao. Nakon dvije godine dobio je brata Ivana. Dario je bio dosta nestašno dijete i jako radoznao. Sve ga je zanimalo i bio je vrlo razgovorljiv. Kako smo živjeli izvan grada, u prirodi, djeca su se mogla igrati bezbrižno do mile volje. Dario je veoma volio oca. Tata ga je često vodio na šetnju i provodio s njime slobodno vrijeme.”

1987. Dario je krenuo u školu. Obitelj se tada preselila u centar Vukovara. U školi je bio dobar, ali ponekad i nestašan. I tu je pokazao svoju veliku znatiželju. Sve ga je zanimalo, često je volio ići u istraživanje. Već od malena Dario je išao tati u hotel “Dunav” gdje je otac radio na recepciji. Dok je tata radio, Dario se igrao na kompjutoru. Svi su ga voljeli jer je bio veoma komunikativan. Dario je bio i ministrant u župnoj crkvi kroz dvije godine. 

Prvu svetu pričest Dario je primio 12. svibnja 1991.g. kad je bio već u četvrtom razredu. Svi su prvopričesnici bili obučeni u bijele haljine. Misa je bila svečana, ali nije bilo puno gostiju jer se već osjećala psihoza rata. Balvani su već bili postavljeni na cestama. Dario je bio malo i žalostan jer mu na svečanost nije mogao doći nitko od rodbine budući da se ratni kaos sve više približavao Vukovaru.

Pripovijeda Darijeva majka: “Nakon Darijeve prve sv.pričesti u Vukovaru više nije bilo lijepo živjeti. Tenkovi su počeli noću prolaziti ulicama, dizali su se kiosci u zrak. Rat se približavao. Dario i Ivan su se počeli veoma bojati. Svima nam je bilo teško i strašno. Kada je završila školska godina u lipnju 1991.g. pošli smo djedu i baki  u Valpovo misleći da ćemo ostati kratko dok se stanje ne smiri, i dok ne prođe pucnjava.  Darijev tata došao je s nama i ostao samo dva dana; potom se vratio natrag u Vukovar i zbog posla i zbog čuvanja stana. Nažalost, više ga nismo vidjeli. Čuli smo se još samo jednom telefonom dok se moglo telefonirati. Nije htio bježati iz Vukovara, mislio je da će to sve ipak proći. Stan nam je dobio prvu granatu još u mjesecu kolovozu. Nakon toga od supruga više nismo imali nikakve vijesti. Bili smo u neizvjesnosti i nakon pada Vukovara vjerovali smo da je negdje živ. Međutim, on je bio već odavno mrtav. Stradao je pred hotelom od granate još 23. rujna 1991. Za njegovu smrt doznali smo tek u veljači 1992. Bio je to za sve nas težak udarac. Dario i Ivan nisu mogli vjerovati da više nemaju tate. Gubitak oca, kojega je Dario posebno volio, teško ga je pogodio. Bio je i stariji pa je taj gubitak dublje osjećao.

Prve dvije godine živjeli smo u Valpovu kod djeda, oca supruga Darka, koji je po zvanju bio učitelj. Blizina škole i napose parka za Darija i Ivana puno su značili jer su se mogli igrati u slobodnoj prirodi do mile volje. Nakon dvije godine preselili smo se kod bake, moje majke.

Dario si je uredio poseban kutak iznad svoga kreveta. Oblijepio ga je slikama razorenog Vukovara. Veoma je volio svoj grad i duboko je doživljavao njegovu tragediju i razaranje. Nad tim slikama Dario je stavio veliki natpis: Grad kojemu su slomili srce. Premda je bio živahne, vedre naravi, u njegovim očima često se primjećivala sjeta, osobito kad se spomenuo Vukovar, o kojem i nije želio puno pričati. Duboko ga je nosio u svome srcu.

Izgubiti sve svoje, izgubiti oca, živjeti u progonstvu ovisan o tuđoj pomoći u skučenom stanu nije bilo lako. Premda smo bili kod svojih, najprije kod djeda, onda kod bake, ipak su djeca osjećala težinu progonstva i nedostatak vlastitog doma za kojim su čeznula. Osobito kad su znali što su ostavili u Vukovaru.”