Mi opraštamo...

Darijev intervju na Radio Baranji i u listu “Marija”

     

Kako se nisu mogli više vratiti u Vukovar, Dario i brat mu Ivan nastavili su u jesen 1991.g. školovanje u Valpovu gdje su s majkom našli privremeno utočište. Dario je pošao u peti razred. Brzo se uklopio među kolege premda se često na njemu mogla vidjeti sjeta za rodnim Vukovarom.

Iz vremena kad je Dario bio u šestom razredu osnovne škole sačuvao nam se jedan intervju što ga je Dario zajedno s bratom Ivanom dao u studenom 1992. najprije za Hrvatski Radio Baranju, a potom je taj intervju objavljen i u katoličkom listu Mariji koji izlazi u Splitu, u broju 1, 1993., na str.24. Intervju s njima vodila je prof. Anica Penić. U listu “Mariji”  objavljen je pod naslovom “Grad  kojemu su slomili srce”. Ovdje ga donosimo u cijelosti.    

            Dakako, taj je grad Vukovar, a te riječi izraz su osjećaja za svoj grad jednoga malog Vukovarca, sada prognanika. Dario Turkalj, učenik VI. razreda, sada kod djeda uValpovu, izrezivao je fotogafije svoga razorena grada i nalijepio ih na veliki hamer papir. I naslov je sam izmislio. To su upravo riječi: “Grad kojemu su slomili srce.”           

            Darijev mlađi brat Ivan, učenik IV. razreda, u progonstvu je primio prvu sv.pričest jer je to na žalost u njihovu gradu već dugo, dugo nezamislivo.

            Ivane, što je za tebe pričest?

Sveta pričest najljepši je dar koji je Isus ostavio nama ljudima.

            Voliš li Isusa kojega si sad primio prvi put u životu?

Volim Isusa! I to sam mu rekao kad sam ga primio u sv. pričesti.

            Znaš li moliti?

Znam! Molim svako jutro i svaku večer Očenaš, Zdravo Mariju i Slava Ocu, a prije spavanja izmolim pokajanje.

            Dario, objasni nam što znače riječ: Otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim?

Pa, to znači kako moramo oprostiti onima koji su nam zlo učinili, da Bog nama može  oprostiti naše grijehe.

            Tvoj je otac poginuo braneći svoj Vukovar. Reci, da li ti opraštaš onima koji su ga ubili?

Da, mi opraštamo. I mama, i brat i ja. Znamo da moramo oprostiti. I mi njih ne mrzimo. Moj otac radio je na recepciji u hotelu “Dunav” u Vukovaru i poginuo je kad je hotel pogođen. Dugo smo mislili i nadali se da je živ, a sad znam sigurno da je poginuo u rujnu 1991.

            Moliš li za svoga oca?

Da. Brat i ja molimo za njega, nekada molimo i krunicu.....

   Vjeruješ li u uskrsnuće mrtvih?

Da.

     A što je to?

Pa to znači da je moj tata živ, da je samo njegovo tijelo ostalo u Vukovaru, a duša je pred dragim Bogom. Vjerujem da ćemo, kad i mi umremo, susresti tatu a na kraju svijeta uskrsnut će i tata i mi.

            Dario, ti si napisao lijepe riječi o gradu kojemu su slomili srce. Znaš li još neko Srce koje je bilo slomljeno?

Pa... Mislim da možemo reći da su Isusu slomili srce. Isus je ubijen za sve nas.

             A da li je Isus ostao mrtav? Uvijek i zauvijek?

Nije. Isus je živ i sad nas gleda, voli i prati u životu. On je uskrsnuo i sad je moj tata s njim u nebu.

            A kako je Isus proveo svoje djetinjstvo?

Isus je kao dječak bio u progonstvu u Egiptu, kao i mi sada. Zato nas Isus posebno voli, jer smo njemu slični. I on je u Nazaretu sve ostavio i morao je bježati, baš kao i mi. Mi smo imali lijep stan u centru Vukovara, a sad je razoreno, sve! I onaj lijepi dvorac, u centru, i on je razoren.

            Hoćete li se vratiti u Vukovar?

Kad budemo veliki. Sad ne! I kad bismo se sad mogli vratiti, ne bih mogao. Zato što su mi ubili tatu. Što će mi sad grad u kojemu nema ni mog tate, ni doktora Njavre, ni Siniše Glavaševića, koje sam poznavao, jer je tata bio njihov prijatelj. Ali kad budemo veliki... Vratit ćemo se... i obnoviti svoj grad.

            Znaš li gdje su tvoji prijatelji iz Vukovara?

Ne znam... Tu je još samo jedna obitelj iz Vukovara, ali mi se nismo družili, nismo se ni poznavali ranije.

            Jeste li vi, dečki, stekli nove prijatelje?

Daaa! U školi smo brzo stekli nove prijatelje. Volimo ih i oni  vole nas. I nastavnici isto.

            A jeste li u Vukovaru išli u crkvu?

Išli smo kod svetog Bone. Tamo sam ja primio i prvu pričest. Najviše sam volio patra Branimira, a poznam i fra Smiljana i fra Slavka. Ne znam gdje su oni sada.

            Sanjaš li nekad Vukovar?

Da. Često sanjamo Vukovar i ja i brat. I onda pričamo o tome.

            Jeste li onda tužni?

Malo. Ali mi ćemo se vratiti. Kad odrastemo.