Voljeni Vukovari u školskim zadaćama

 

 

 

Profesorica Jasna Vuković koja mu je predavala hrvatski posebno je pohvalila Darijevu sposobnost lijepog izražavanja, još više usmenog nego pismenog. Prve godine uočila ga je kao povučenog, tihog mladića. Jednom nakon nastave, znajući da je prognanik iz Vukovara, da je izgubio oca i da je vjernik,  potaknula ga je da se moli za svoga oca. Primio je ovaj savjet veoma ozbiljno.  Nakon nekoliko mjeseci rekao je profesorici na prolazu: “Profesorice, nisam zaboravio ono što ste mi rekli.” Stalo mu je do dobrih ocjena. Posljednji dan škole u prvom polugodištu i u njegovom životu, 23.prosinca sam se javio odgovarati za vrlodobar iz hrvatskog. I vrlo lijepo je odgovarao, veli profesorica.

U školskim zadaćama iz hrvatskog u prvom i drugom razredu kad je bila slobodna tema Dario je pisao o Vukovaru.  Duboko je nosio ljubav prema svome gradu i proživljavao njegovu tragediju što se očitovalo i u tim njegovim zadaćama.

Drugu je zadaću završio dirljivim pozivom čitateljima da pomognu prognanim Vukovarcima. Bio je to izraz njegovog dubokog osjećanja za svoj voljeni Vukovar i njegove stanovnike. Sigurno, toga časa kad je pisao te retke, nije ni slutio kako će taj njegov poziv stvarno doći do mnogih čitatelja. Inače, školsku zadaću čita samo profesorica kako bi ustanovila stupanj poznavanja materinjeg jezika. Donosimo ovdje obje Darijeve školske zadaće posvećene njegovom dragom gradu “kojemu su slomili srce”.

 

Niz rijeku

Školska zadaća - 12. studenog 1995.

 

Dok sam prije rata živio u Vukovaru najljepše od svega bila mi je šetnja uz lijepi plavi Dunav. Kad bi me nešto zabrinjavalo otišao bih u šetnju uz rijeku. Šetao bih i razmišljao a onda bih naišao na slobodnu klupu gdje bih sjeo i promatrao Dunav, njegovu brzinu toka, ljepotu. Gledao bih brodove koji plove u svim smjerovima rijeke. Promatrao bih suprotnu stranu. No dosta me je zabrinjavala onečišćenost te predivne rijeke. Pitao sam se kako ljudi mogu toliko onečišćavati nešto toliko lijepo. Zar i njima nekad ne dođe želja da prošetaju uz rijeku te da udišu toliko željen svjež zrak. No ni tišine tu nije bilo, jer je u blizini bila riječna luka, stalno bi nešto lupalo, drondalo, klepetalo što je pomalo išlo na živce. Tišine je bilo samo noću. Ali i noću je bilo lijepo šetati uz Dunav, slušati šuštanje vode, i gledati svjetionike kako obasjavaju uzburkanu pučinu rijeke. Često sam si govorio: “Kad bih barem mogao nešto poduzeti da se spriječi to zagađivanje njene obale.“ Ali ljudi su ipak ustanovili kako griješe bacanjem otpada u rijeku. Nekoliko godina kasnije nedaleko Vukovara sagrađena je brana koja je zaustavljala otpad koji bi rijeka donijela. Kada je to poduzeto ipak je bilo ljepše šetati uz rijeku Dunav ne gledajući sav taj otpad koji je nekada ovuda tekao zajedno s rijekom.

 

 

Ostalo je sjećanje

Školska zadaća  - 18.studenog 1996.

 

Mjesto kojeg ću se sjećati cijelog svog života je naravno Vukovar. Mjesto u kojem sam rođen i živio do svoje jedanaeste godine sve dok nisam morao otići pod prisilom veliko-srpskih agresora. Ali u mojem sjećanju ostalo mi je mnogo lijepih i nezaboravnih trenutaka života u Vukovaru.

Vukovar, grad na najvećoj hrvatskoj rijeci Dunavu, bio je stoljećima poznat u Hrvatskoj, a i u Europi! Mnoge građevine i mjesta u Vukovaru bila su mu ponos i dika.

Volio sam šetnje uz veliki snažni Dunav koji je bio kao velika zmija koja se kreće prema dalekom nam Crvenom moru. Preko puta moje kuće je bio veliki i tajanstveni dvorac grofa Eltza iz ranog doba Turaka. Sjećam se njegovih prostranih i nepreglednih prostorija preuređenih u muzej. Uz šetnju niz Dunav volio sam i odlaziti u vukovarski park koji se nazivao Adica i udisati svježi zrak kojeg nije bilo puno u središtu grada gdje je bio veliki promet.  Volio sam promatrati stabla koja su se izdizala po nekoliko desetaka metara u visinu.

U blizini Vukovara nalazilo se poznato arheološko nalazište gdje je pronađena Vučedolska golubica, simbol grada Vukovara. Ali sada je sve ovo otišlo u zaborav, jer je od svih ovih divnih stvari ostao samo prazan i razoren grad kojem je slomljeno srce u domovinskom ratu.

Grad Vukovar kao grad više ne postoji, jer grad bez građana nije grad. A građani su raseljeni po Hrvatskoj, a i po svijetu i na današnji se dan 18. i 19.XI. prisjećaju teškog pada Vukovara u agresorske ruke. Ali svima je u nadi da će se jednog dana vratiti i ponovo sagraditi Vukovar bolji i ljepši nego što je bio u vrijeme “trule” Jugoslavije. No, mnogi se stanovnici neće vratiti jer su mnogi kao i ja ostali bez jednog ili oba roditelja, a povratkom bi se samo prisjećali tužnih trenutaka kada su oni poginuli. Volio bih kada bi se svi vratili ma gdje bili i ponovno sagradili naš grad i zaboravili što se dogodilo, te nastavili živjeti u slobodnoj i samostalnoj Hrvatskoj.

Moja poruka čitateljima ovog teksta je da pomognu siromašnim i napaćenim Vukovarcima koji su već punih pet godina u progonstvu daleko od svog doma.