Turky nam je bio svjetlo koje nas je uvijek vodilo!

 

 

 

Još u osnovnoj školi  Darija su od milja prozvali Turky i taj nadimak mu je ostao i kasnije u srednjoj školi. I on ga je prihvatio te se češće tako i potpisivao. Nakon što je završio osmogodišnju školu Dario je nastavio podržavati s većinom svojih kolega veze sve do posljednjeg dana kad je zajedno s njima trebao u valpovačkom Centru proslaviti svoj šesnaesti rođendan. Evo kako ga se sjećaju njegovi prijatelji i što im je on značio.

 

Njegov duh je odisao toplinom i ljubavlju

Ivan Kelrajter: “On je znao točno što želi. Pričao mi je kako mu je želja postati policajac i to specijalnih snaga... Volio je prirodu, bio je skloniji vjeri te ga je to usmjerilo prema pozitivnom... Nije psovao, a kad bi se s kime posvadio brzo bi se izmirio. Nije bio zlopamtilo... U razredu se veoma brzo ubacio u tzv. kremu društva. Znao je pomagati i mojim roditeljima i meni ta sam vidio da nije jak samo na riječima nego i na djelima... Svaki trenutak koji sam proveo s njim bio je vrijedan. Kad sam dobio kompjutor on mi je spremno pokazivao jer je u nj već bio dobro upućen... Može se reći da je imao neki poseban duh, jer svi koji su ga upoznali gajili su pozitivne osjećaje prema njemu, posebice stariji. Njegov duh je odisao toplinom i ljubavi. Svi su ga smatrali dragom osobom.”

      

Bio je veoma društven, pomagao bi svakome

Danijel Kovačević: “Volio je sport kao i svi mi, pa smo ponekad zajedno igrali basket i nogomet. U osmom razredu postali smo pravi prijatelji. Volio je slušati glazbu kao i svi mi. Često smo u početku išli subotom u kino, kasnije i u disko. Bio je dobar, pomagao bi svakome, bio je veoma društven.”

 

Njegovom smrću puno smo toga izgubili

Igor Petersdorfer: “Bio je željan pravoga društva kojem će se moći povjeravati i kojem će moći vjerovati. Bio je vrlo iskren, uvijek je govorio otvoreno o svemu... Bili smo jedno veselo društvo. Dario nas je sve volio podjednako. O svom dragom Vukovaru nije mnogo govorio jer je to za njega bilo bolno. Jedino kad smo pričali o nečemu on bi znao samo natuknuti: 'Da, bilo je to i u Vukovaru'... Njegovom smrću puno smo toga izgubili.”

 

 

Dario je na svoj način uspio:
uspio je ražalostiti cijelu Valpovštinu

Kristijan Lokner: “Dario je bio jedan od mojih prijatelja s kojim sam mogao razgovarati o svemu, podijeliti dobro i zlo. Bio je spreman uvijek pomoći, dati svoj savjet, ali o svom najvećem problemu, o svom Vukovaru nije puno govorio. Bio je mladić koji je neizmjerno volio život, druženje, prijatelje. Od prvog našeg razreda u 5.osnovne pa do tragičnog dana njegove smrti poznavao sam ga kao nasmijanog, veselog, te upornog mladića. Imao je mnogo ciljeva u životu iza kojih je čvrsto stajao i borio se da ih ostari. Dario je na svoj način uspio, uspio je svojom smrću ražalostiti cijelu Valpovštinu, šokirati svoje prijatelje koji su njegovom smrću na pragu svoje mladosti morali doživjeti veliki, veliki gubitak koji nikad i ničim nećemo moći nadoknaditi.”

 

Dječak koji se zavukao u svačije srce

Mario Bungić:  “Dariju s ljubavlju! Život... zapaljena šibica. Zapališ li šibicu, ona će gorjeti, gorjeti, gorjeti, ugasit će se. Započneš li život, on će teći, teći, ugasit će se... Darijev život bio je zapaljena šibica koja se lelujala na vjetru. U jednom trenutku vjetar je bio prejak. Dječak koji bi se zavukao svakom čovjeku u srce, zavukao se i meni, mojoj obitelji. Dario i ja imali smo velike planove. Trebali smo ići u policijsku školu, proputovati cijelo sljedeće ljeto... Volio je sve što su voljeli mladi. Imavši Darija naše društvo imalo je vjernog, odanog prijatelja žednog ljubavi i povjerenja. Dario je otišao, jednostavno otišao. I danas kad odem u njegovu sobu, vidim njegove stvari, njegova odijela... Sve je na svom mjestu, ali Darija nema. Ta pomisao je ono što čovjeka najdublje zaboli...”

 

Bio je dio nas, našeg prijateljstva

Andrej Kovačević: “1991.g. početkom agresije na Lijepu našu i doseljenjem vukovarskog prognanika Darija Turkalja u moj rodni grad Valpovo započelo je naše prijateljstvo. Za vrijeme rata i mi mali smo 'ratovali' igrajući se. Oblačili smo očeve uniforme makar su bile i povelike, glavno da su bile maskirne. Znali smo se puno puta sastati kod mene u sobi i razgovarati o Vukovaru, te o gradovima koje je prošao sa izviđačima. Volio se dobro oblačiti kao i svi mi. Doček Nove godine 1997. ostat će mi u posebnom sjećanju jer smo posljednji puta svi prijatelji bili na okupu. Kad je otkucalo dvanaest sati svi smo mu zaželjeli skori povratak u Vukovar, a on je samo odgovorio: 'Hvala, dečki' s velikom knedlom u grlu i ganućem u glasu. Za tjedan dana došao je njegov dugo očekivani rođendan. Skupljali smo lovu za van... A onda tragična vijest da je preminuo. Šok, žalost, suze... Dogovorili smo se o svemu, cvijeće, vijenac, bila nam je dužnost da ga lijepo ispratimo k našem Ocu. Poslije svega redovito idemo na groblje i ići ćemo jer, ipak, on je bio dio nas, našeg prijateljstva!”

 

Bio nam je iskrica koja nas je uvijek palila

Goran Nagy: “Upoznao sam Darija na početku 5.razreda osnovne škole. Čim je došao u moj razred uvidio sam njegovu posebnost, njegovu osobitost, a to je bila susretljivost, uvijek nasmijano lice, vedri obrazi, briga prema prijateljima. Nas nekoliko odmah smo se upoznali s njime te smo od toga dana sve do njegove smrti uvijek bili zajedno.... Novu godinu 1997. naše je društvo proslavilo zajednički kod Marija u podrumu. U posebnom sjećanju ostao mi je razgovor koji smo vodili ujutro na Novu Godinu kad smo se vraćali s dočeka. Dario mi je pričao o tome kako je čovjek savršeno napravljen, kako ga je Bog tako lijepo oblikovao, kako se mi ne bismo mogli kretati te u konačnici ne bismo niti postojali, ne bismo se mogli nauživati ovoga života da nema Boga...  Kao prijatelj i kao čovjek Dario je bio osobit, iz svakakvih situacija pronašao je izlaz, bio nam je predvodnik, on nas je zapravo držao na okupu.... Općenito, bio je pun života;  Turky nam je bio iskrica koja nas je uvijek palila, bio nam je svjetlo koje nas je uvijek vodilo.”