Oproštaj

 

 

 

Darijev iznenadni odlazak s ovoga svijeta  opisan je na početku ove njegove biografije.

Ovdje donosimo opis njegova pogreba s govorima koji su bili izrečeni na oproštaju s njime. Ovaj tekst zapisan je još isti dan nakon što smo Darija otpratili na vječno počivalište, dok su dojmovi  bili svježi i dok su nam mnoge dirljive pojedinosti još bile u svijesti. Dario je sahranjen na groblju u Valpovu 10. 1. 1997.

 

I sve je bilo bijelo...

Sve je bilo bijelo....

 

I snijeg koji nas je ovoga Božića obradovao i zadržao se dugo, sve do danas, 10.siječnja, posvuda je rasprostro svoj bijeli pokrivač.

I zimsko je nebo bilo sivo-bijelo, tog siječanjskog dana u 14 sati...

I cvijeće, mnogo cvijeća u ovim zimskim danima bilo je bijelo u rukama djece, izviđača-skauta,  križara, mladih prijatelja iz razreda na čijim je licima odsijevala bjelina mladosti.

I vrpce na tolikim vijencima bile su bijele; na njima je zlatnim slovima pisalo:  Posljednji pozdrav....   puno posljednjih pozdrava...

I suze, ah, tolike suze koje su nezaustavljivo navirale, koje nitko nije mogao zadržati, pa ni najtvrđi među nama, i na suzama se caklila bjelina mladosti s kojom smo se opraštali.

Zaustavili smo se u mrtvačnici pred otvorenim bijelim lijesom okruženim tolikim suzama nazočne rodbine i potreseni prizorom pred nama: jedan mladi život ležao je ugašen na bijelom svilenom jastuku i bijeloj svili....  Ugasio se na svoj  šesnaesti rođendan,  8.siječnja!

Tako se rijetko čuje da netko završi zemaljski život na svoj rođendan! A Dario se toliko veselio toga dana što je dočekao svoj šesnaesti rođendan! I mislio ga je navečer svečano proslaviti sa svojim prijateljima.

Zar je moguće da je taj mladi život, kojega smo tu gledali kao da je zastao u dahu, stvarno ugašen, ili nam se to samo činilo?!

Promatrali smo  posljednji puta to mlado, bijelo lice prije nego je bijeli pokrov zauvijek ovdje na zemlji zatvorio bijeli lijes u kojem je smirenje našlo šesnaest godina jednog mladog, započetog života. I kad smo potom prolazili u mimohodu pokraj bijelog otvorenog lijesa s ganućem smo još jednom promatrali tih šesnaest godina mladosti koje su ondje nepomično ležale...

 

Uz zvuke posmrtne glazbe i suze bijeli lijes je polagano izlazio i zaustavio se u trijemu da pred njim budu izrečeni oproštajni govori.

Svećenik, vlč. Stanislav Šota, valpovački kapelan, duhovnik križarskih društava i Darijev vjeroučitelj iz osnovne škole, govorio je o 14 postaja križnog puta Darijeve obitelji, o tri pada pod križem počevši od prisilnog napuštanja svoga vo-ljenog Vukovara i svoga doma, zatim drugi pad - smrt oca, i sada treći - smrt sina...

 

Voditelj izviđača-skauta Darko Tivanovac, predsjednik Saveza izviđača Hrvatske, govorio je o Dariju kao zauzetom i uzornom mladiću izviđaču koji nije mislio samo na sebe nego i na druge, mlađe od sebe, poletarce kojima je bio voditelj, odgojitelj, prijatelj i uzor. Donosimo ovdje njegov govor u cijelosti:

“Danas se opraštamo od našeg Darija. Znali smo da ćemo se uskoro oprostiti od njega i da ćemo ga ispraćati. Ali ne tu, ne ovako. Trebalo je to biti na željezničkoj ili autobusnoj stanici, trebao je to biti ispraćaj zbog odlaska u policijsku školu ili zbog povratka u njegov rodni Vukovar. Trebao je to biti ispraćaj zbog ispunjenja želje, nade i sna našeg Darija.

 

A bio je doslovce naš Dario.

 

Našim su ga zvali njegovi poletarci, kojima je bio predvodnik i uzor, našim su ga zvali i njegovi vršnjaci i prijatelji kojima je bio primjer nesebičnog truda i zalaganja. I nama starijim voditeljima, naš Dario je bio dokaz da i mlađe generacije svjesnim i požrtvovnim radom, učenjem i upornim sticanjem iskustva mogu biti istovremeno dobri učenici, sportaši, križari i nadasve izviđači i voditelji mlađih izviđača i poletaraca. Pa i engleski skauti su već poslije nekoliko dana u Dariju osjetili i prepoznali iskru ljudske i skautske dobrote i ljubavi i zvali ga “naš brat Dario” i pitali može li Dario ostati u Engleskoj kao član tamošnje skautske obitelji.

No, Dario je sin hrvatske i slavonske ravnice. Engleska nema ni Dunav, ni Dravu, niti Karašicu, nema ni plodne zemlje crnice kojom će biti prekriveno njegovo tijelo i njegove oči. Pamtit ćemo te oči. U njima smo 8.travnja 1994. dana kada je Dario postao izviđač, vidjeli tugu i sjetu, koju je nosio dvije i pol godine, od odlaska iz Vukovara i pogibije oca. Iskru u njegovim očima vidjeli smo na Europskom Jamboree-u u Nizozemskoj, te 1994. godine i tada nam je bilo drago što smo ga, unatoč tada skromnom  izviđačkom znanju, ipak poveli s nama.  Bio je siguran putnik na najveću svjetsku skautsku smotru, svjetski Jamboree, iduće 1995. godine. Prijatelji iz Valpova i Hrvatske s kojima je krenuo na put, novi prijatelji sa svih kontinenata svijeta i vijest iz Hrvatske o oslobađanju okupiranih teritorija izblijedili su obrise sjete iz njegovih očiju. Pa onda i trenutak kada je  završio tečaj za predvodnika i dobio svoje jato poletaraca, prepoznali smo probuđenu toplinu u njegovim očima. Bio je to možda dug;  kao što je njegov otac brinuo o njemu, tako je on morao brinuti o nekome. I doista bio je tim mladim izviđačima više od predvonika. Sa nepunih 15 godina očinski je brinuo o njima. Novu nadu i novi sjaj u očima primijetili smo prošle godine na Jamboree-u u Engleskoj Nije to bio odsjaj blještavila i sjaja Londona, Pariza, Strasbourga, Stutgarta i drugih gradova koje smo osjetili. Bio je to novi sjaj probuđen novim nadama, željama koje su bile okrenute budućnosti. A Jamboree u Engleskoj se zvao CELEBRATUS (Proslava). Zajedno smo, onako izviđački, zajedno sa njegovom engleskom skautskom braćom, proslavili taj okret Darija od prošlosti ka budućnosti. Ponovno je i kroz njegove oči bilo vidljivo novo sutra.

I sad su se oči našeg Darija sklopile. Tako iznenada, tako brzo, tako prerano. Je li teret bio pretežak, ili svjetlo prejako ili .... ili jednostavno Bog uzima najprije one dobre k sebi. Ako je tako onda nam to može i mora biti utjeha, kao i to da smo jedno vrijeme, makar i tako kratko imali Darija.

Opraštamo se i rastajemo od Tebe, Dario drugačije nego prije, ali opet izviđački:

Dok prati svaki rastanak, pred osamom je strah, stog ruku ruci darujte, ko prijateljstva dah. To skautski je zalog dat za novi sastanak. Laka ti hrvatska gruda, Dario!

 

Darijeva razrednica prof. Ana Heđi, u ime cijelog njegovog razreda sa suznim očima  izgovarala je riječi oproštajnog, ganutljivog govora svome učeniku koji je bio najbolji u razredu:

“Dragi naš Dario! Toliko si se radovao povratku u svoj Vukovar. Želio si obnoviti vaš dom i umjesto oca brinuti se za majku i brata. I mi, tvoj razred, htjeli smo ti doći u posjet i radovati se s tobom. Ali dragi Bog je htio nešto drugo. Napustio si nas tako iznenada, baš na svoj 16. rođendan, a da nismo imali prilike ni vremena oprostiti se od tebe. Pamtit ćemo te kao veselog i dragog prijatelja, uvijek spremnog da pomogne. Nikada te nećemo moći zaboraviti. Ostat ćeš živjeti u svima nama. Volimo te, naš dragi Turky! Bila ti laka ova naša slavonska zemlja!”

 

Ako nas je što moglo utješiti u toj situaciji koja se činila neutješna, onda su to bile Riječi Božje,  koje su čitali svećenici;  kao melem spuštale  su se na ucviljene duše svih nazočnih i  u svima su budile nadu, makar se ona činila daleka, veoma daleka... Ipak, bila je nada:

“Braćo, nitko sebi ne živi, i nitko sebi ne umire. Ako živimo Gospodinu živimo i ako umiremo Gospdinu umiremo. Ta Krist zato umrije i oživje da Gospodar bude mrtvima i živima... Tješite se uzajamno ovim riječima....” (Rim, 14, 7-12)

             “Tebe žeđa  duša moja Gospodine, Bože moj!... Ljubav je  tvoja bolja od života, moje će te usne slaviti... Ti postade meni pomoć... Duša se moja k tebi privija, desnica me tvoja drži...” - bile su riječi 63. psalma koje su se kao jeka odbijale od bijeloga lijesa...

              A Isus kroz Evanđelje govori: “Dođite k meni svi vi izmoreni i opterećeni, i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe.... i naći ćete  spokoj dušama svojim...” (Mt, 11,25-30).

 

              Bijeli lijes došao je do groba i u njega je položen uz glasno jecanje i suze majke, brata Ivana, rodbine i nas tolikih koji smo došli s ljubavlju dopratiti Darija na vječno počivalište.

Svećenik je u bijeloj haljini izgovarao posljednje molitve...

              A onda je   ministrant s velikog križa kojim je svećenik blagoslovio posljednji puta bijeli lijes koji je već ležao duboko u grobu, skinuo bijelu svilenu vrpcu i bacio je u grob; zalepršala je na vjetru i spustila se polagano na bijeli lijes kao simbol jednog mladog života koji je započeo svoj let, ali je u letu zaustavljen i morao je sići u zemlju obavijenu bjelinom snijega.

            I toga časa  spontano su nam navrli  u sjećanje stihovi pjesnika:

 

                        Na dan moje smrti, kad bude nošen moj lijes

                        ne mislim da ću osjećati bol za ovim svijetom....

                        Kad vidiš da me polože u grob, ja neću nestati

                        Zar mjesec i sunce nestanu kada zađu?

                        Tebi se čini smrt, a to je rađanje.

                        Grob ti se čini tamnica, a duša je slobodna postala.

                        Koje to zrno ne nikne kad se stavi u zemlju?

                        Zašto da sumnjaš u zrno čovjekovo?!   (M.S.)

 

             U nijemoj i dostojanstvenoj  tišini uputili smo se prema Božjemu hramu, valpovačkoj župnoj crkvi.

I u crkvi kod svete mise zadušnice koja je uslijedila odmah nakon pogreba sve je bilo bijelo.

             I okićeni borovi su još bili tu, i jaslice na pokrajnjem oltaru. Sve je još bilo u bjelini božićnog ozračja.

             I svećenik je obukao bijelo misno odijelo (a ne ljubičasto, kako je običaj kod pogrebnih misa), i dva ministranta križara, Stjepan i Tomislav, bili su odjeveni u bijelo.

             A Riječi Božje ovdje u njegovu hramu kao nebeska rosa spuštale su  se iz nebeskih visina i ulazile u rastužene duše nazočnih da bi razblažile njihovu tugu:

            “Braćo! Ako je Bog za nas, tko će protiv nas? Ta on ni svog Sina ne poštedje, nego ga za sve nas preda! Kako nam onda s njime neće sve darovati?.... Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolje? Tjeskoba? Progonstvo?... U svemu tome nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi. Uvjeren sam, doista: ni smrt ni život... ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našemu!” (Rim, 8, 31-39)

            “... Da, to je volja Oca mojega, da tko god vidi Sina i vjeruje u njega, ima život vječni i ja da ga uskrisim u posljednji dan!” (Iv, 6,40)

            I svećenik isusovac o.Božidar Nagy, koji je predvodio ovu pogrebnu sv.misu zadušnicu, nakon Evanđelja u svom je govoru među ostalim rekao:

           “Naš Dario napustio nas je u božićnom vremenu. Otišao je tamo gdje se slavi vječni Božić. Jer što je nebo, drugi život kojemu se nadamo, ako ne upravo slavljenje vječnog Božića, gdje ne prestaje vječna radost, gdje je  neprolazna sreća, gdje vlada samo ljubav koju tek naslutimo kad nam se za Božić načas odškrinu rajska vrata. I kroz ta rajska vrata naš Dario je već prošao....

             I kao što ga je danas okružila ljubav nas tolikih koji smo ga došli ispratiti i s njime se oprostiti, tako isto vjerujemo da ga je ondje na rajskim vratima dočekala ljubav nebesnika koji ondje samo u ljubavi i od ljubavi žive hvaleći Boga u vijeke.

             I vjerujemo da ga je i njegov rođeni otac, koji je poginuo u Vukovaru još 1991.g. dočekao na vratima Vječnosti i da mu je pohrlio u susret i da je sa suzama radosnicama zagrlio svoga sina na njegov šesnaesti rođendan kojega su zajedno sigurno nastavili slaviti u nebeskom domu, kojega im sada nitko više ne može oduzeti niti razoriti, prema Isusovu obećanju: “Neka se ne uznemiruje srce vaše. Vjerujte u Boga i u mene vjerujte! U kući Oca mojega ima mnogo stanova....Idem pripraviti vam mjesto... a onda ću doći i uzeti vas k sebi da i vi budete gdje sam ja....” (Iv, 14, 1-6).

            I orgulje su svirale u crkvi, a zvonki i čisti glas njegova prijatelja Damira, u kojem nije bilo tuge nego samo sigurnost nebeske utjehe, ispunjao je svodove Božjega hrama i kao da se spuštao iz nebeskih visina preko kojega nas je Dario želio uvjeriti kako nas odozgor sada sve gleda s ljubavlju i šalje nam nebesku utjehu ...

 

I cijelu je noć padao snijeg, i sutradan cijeli dan.

I naše su se suze pretvorile u snježne pahuljice. I pokrile su svježi grob  pun bijeloga cvijeća...

I bjelina mladosti koja počiva pod bijelim cvijećem i snijegom i bijelim   vrpcama naših posljednjih pozdrava, razlila se i sjedinila sa bjelinom prirode...

I kao da  je i naša tuga postala bijela...

     

                                   Koje to zrno ne nikne kad se stavi u zemlju?

                                   Zašto da sumnjaš u zrno čovjekovo?!

 

             A Božja bjelina koja nam zrači iz sigurnosti vjere govori nam jasno i uvjerljivo: Dario živi u čistoći i ljubavi Božjoj,  u punini Božjega bića gdje njegov mladi život nije ugašen nego je nastavio cvjetati i živjeti u bjelini i nevinosti Boga ...

        I sve je bilo bijelo.....                

            Vrijeme ublažava tugu, naše suze koje su poput snježnih pahuljica bile pokrile Darijev svježi grob s prvim proljetnim suncem rastopile su se i ishlapile, otišle su put nebeskih visina.

Tuga je ustupila mjesto sjećanju s ljubavlju... Darijev lik u našim uspomenama obavijen Betlehemskim svjetlom koje je posljednjeg Božića donio u naše domove i u naša srca postaje dio naših posebnih sjećanja.

             Znademo, Dario je nastavio živjeti u drugom životu, u raju koji je tako živo usnio tri dana prije nego što je u nj ušao... Ali nastavit će živjeti i u srcima tolikih koji su ga poznavali, s njime prijateljevali, koji su ga voljeli.

             A svake godine kad nam Betlehemsko svjetlo budu donosili mladi, njegovi izviđači i križari, i uspomena na njega posebno će oživjeti u tim najdražim kršćanskim blagdanima koje je Dario označio i svojom aktivnošću i svojim odlaskom u puninu Isusova svjetla.