Željko Župan
1949.-1972.

Željko Župan rođen je 26. listopada 1949. u Zagrebu u obitelji hrvatskih katoličkih intelektualaca čiji je život bio obilježen velikom patnjom i trpljenjem što se odrazilo i u Željkovu životu. Majka Zlata rođ. Dugački i otac Dragan Župan bili su farmaceuti. Za vrijeme Drugog svjetskog rata Nijemci su ih uhapsili kao taoce i poslali u jasenovački logor gdje su čudom preživjeli i uspjeli biti oslobođeni. Od posljedica logora trpjeli su cijeli život. Dolaskom komunističkog režima umjesto da se ima razumijevanja za njihovo stradanje, komunisti su ih nastavili progoniti zbog njihovih rodoljubnih uvjerenja. Oduzeli su im stan pa su morali živjeti u sasvim malom jednosobnom stanu u Zagrebu gdje je rođen i rastao Željko. Stalno su bili špijunirani od doseljenih susjeda sustanara druge nacionalnosti. Kad je Željku bilo 10 godina otac mu umire za vrijeme hodočašća u Lurdu i ondje je sahranjen. Željko dalje raste u skučenim životnim uvjetima. Mnogih stvari morao se odreći. Volio je planine i skijanje. Već za rana počeo je pisati pjesme. Nakon srednje škole upisuje studij eksperimentalne fizike na Prirodno matematskom fakultetu. Bio je već na drugoj godini studija. Paralelno je upisao studij za teološku kulturu laika. Početkom veljače 1972. spremao se na skijanje. Živeći u skučenom stanu gdje je kuhinja ujedno bila i kupaonica te pripremajući se za skijanje čemu se veoma radovao, ugušio se u kuhinji od plina. Bilo je 7. veljače 1972. god. Bio je to veliki i težak udarac za njegovu osamaljenu majku što je ona međutim herojski prihvatila i podnijela ojačana i utješena kršćanskom vjerom.

 

Željko je pisao pjesme kao i prozne sastavke. Izbor iz njegovih pjesama te proznih tekstova što ih je njegova majka pripremila nakon njegove smrti donosimo ovdje.

***************************************

Drugi o Željku

Mnogi koji su Željka poznavali ostavili su o njemu lijepo svjedočanstvo. Donosimo ovdje samo nekoliko izjava njegovih prijatelja i znanaca što su uputili njegovoj majci nakon njegove smrti:

 

Vrijeme provedeno sa Željkom bit će moja najljepša uspomena, jer je Željko bio odan, iskren i nadasve pošten i plemenit čovjek i kao takav će do vijeka živjeti u mom srcu.

Radmila (Beograd)

Zaprepastila me osmrtnica, a onda iznenadio datum zadušnica, ko tračak utjehe i velike nade u ovoj velikoj tami.

Lurdska Gospa u njegovu životu, u njegovim mislima i sad u njegovom prelazu – tako naglom i ranom.

Janka Božić (Hvar)

Ne mogu da pogledam na klupu u razredu u kojoj je on sjedio.

prof. Petančić

U Željku mi ne gubimo samo našeg mladog prijatelja, već našeg sina i brata. Naše se suze slivaju sa Vašima i naša srca jecaju uz Vas i Vaše.

prof. Mirrimanoff (Ženeva)

Željkove riječi na šetnji kroz Tuškanac-kao četverogodišnjeg djeteta "A kad budeš stara, sunce će ti dati mladost".

***************************************

 

IN MEMORIAM

Mr. pharm. ZLATA ŽUPAN-DUGAČKI
majka Željka Župana

Glasilo Postulature Ivan Merz, god. XV, 1987., br. 1-2, str. 4-5

U Zagrebu je 21. veljače 1987. godine preminula gospođa Zlata Župan-Dugački, magistra farmacije, a sestra poznatog sveučilišnog profesora Zvonimira Dugačkog.

Gospođa Zlata rodila se u Vukovaru 28. lipnja 1909. Nakon sretnog djetinjstva i mladosti koje je provela u brojnoj katoličkoj obitelji, s početkom rata započinje i njezin kalvarijski životni put, obilježen teškim trpljenjem, ali koje je podnosila herojski, dostojanstveno i nadasve predano u volju Božju, premda je često stajala nijema pred tajnama trpljenja koja su je nemilosrdno pogađala.

Zaručnika su joj strijeljali njemački okupatori odmah početkom rata. Oca joj je na ulici u Zagrebu usmrti njemački kamion. A s udajom su počela još veća trpljenja, jer su nju i njezina muža uhitili Nijemci u Travniku gdje su bili na službi, te su ih poslali kao taoce u jasenovački logor. Preživjeli su sve strahote logora i prije općeg pokolja gotovo su čudom oboje bili spašeni. Izašli su doduše živi, ali s trajnim posljedicama. Za njihova ratna stradanja nije bilo razumijevanja niti nakon rata.

Rodilo im se dijete, ali je ono brzo umrlo nakon rođenja. Suprug joj je zbog svojih rodoljubnih uvjerenja bio osuđen na zatvor, a iz njega se vratio s teško narušenim zdravljem. Kao žrtve nerazumijevanja i progona, bez vlastita stana, bili su prisiljeni živjeti u maloj sobi i kuhinjici i to u sustanarstvu, koji im je svakodnevno zagorčavalo i onako teški život. Suprug joj je preminuo u Lourdesu za vrijeme jednog hodočašća. Sin Željko, student, tragično je nastradao u cvijetu mladosti. Gospođa je ostala sama sa svojom patnjom, ali i s jakom vjerom koja joj je u tim teškim životnim iskušenjima bila i jedini oslonac.

Posljednjih godina života neobično je puno radila za kauzu beatifikacije Sluge Božjega Ivana Merza, kojega je osobno poznavala i duboko štovala. Strpljivo je prepisivala i na stotine i stotine stranica Ivanovih spisa i drugog materijala potrebno za odvijanje postupka za proglašenje Ivana Merza blaženim.

Ovom prigodom Postulatura Sluge Božjega Ivana Merza najiskrenije joj zahvaljuje! Svoj život, kroz koji ju je Bog tajanstveno vodio, ostavila nam je zapisan u svojim brojnim i dirljivim pismima. U posljednjem njenom pismu koje je uputila na Radio Vatikan 7. veljače 1987. molila je snimak emisije o njezinu sinu. U Zaglavku toga pisma otisnuta je lijepa slika raspela s ovim tekstom: "Naš je život neispisan papir dok na njemu ne napišemo – trpio sam."

I ako je ta rečenica istinita za svakoga, za nju je još više. Zato vjerujemo da je kroz križ, u čiju je spasonosnu moć čvrsto vjerovala, našla i put u vječni i blaženi život.

A ako su joj naše molitve još potrebne, uključimo je rado kako bi što prije ugledala Onoga kome se nadala i u koga je vjerovala da će ga gledati licem u lice, onakvog kakav On jest – Neizreciv!