Poezija Željka Župana

 

TATIN GROB U TUĐINI

Tatin grob stoji
tamo daleko, u tuđini
Majka ga Božja u Lurd pozvala
da vječni san sniva u tišini.

Te on nas nadvisi
sve, koji smo živi
anđeoska krila
nad nama širi.

Tamo u Lurdu
posred svetog mjesta toga,
stoji grobak u osami
pusti grobak tate moga.

A na grobu Križ je sveti
i na Križu Krist raspeti.

Kad je tata umro
tad je zemlji tijelo prign'o
al' je dušu Bogu dign'o.
Njegove se oči dobre zaklopiše,
A u nebo Bogu anđeli ga odnesoše.

Tvoje dobre oči
zemlja je prekrila,
moje malo srce
u tugu zavila.

Tebe više nema
dragi oče moj,
ostao je u tuđini
samo pusti grobak Tvoj.

Moje malo srce
za Tobom još rida
i jer Tebe nema
srce mi se kida.

Tatice dragi zašto si nas ostavio
zar Ti nije među nama
ipak kadgod lijepo bilo.

Tvoj grob je sada pust
bez ijednog cvijeta,
moju žalost ne će minut
mnoga, mnoga ljeta.

Došlo je već proljeće
procvalo je cvijeće
i mala ptičica
pozdrav moj donijet će.
Posljednji pozdrav
Dragom tati mom –
O vrati se natrag
U svoj tihi dom.
Vrati se tatice
Dijete Tebe čeka,
Jer bez Tebe, tatice
Sreće ne dočeka.

Volio si šumske staze,
sunce i planine,
volio si sinje more
i njegove dubine.

mnogo puta mislim,
da ćeš opet doći
i da će moja tuga
u nepovrat proći.

Ja čekam Tebe
i povratak Tvoj,
ali Tebe nema
dragi oče moj.

I more Te čeka
i šume i planine,
a moje malo srce
za Tobom gine.

I cvijeće Te zove, ptice i leptiri
ali Smrt strašna nad Te se raskrili.

Al ja još čekam povratak Tvoj,
a Tebe natrag nema
dragi tata moj.

 

Proljeće god. 1959. (9 godina star)
Željko

Djevojčici u spomenar

Na životnu raskrsnicu
Kad ćeš jednom tamo doći,
Čuvaj se i pazi dobro
Na koju ćeš stranu poći.

Mnogo puta tamo ima
Svak na svoju stranu vodi,
Al' Ti samo putem časti
I poštenja ravno hodi.

Nemoj ići stranputicom –
Al' uvijek ćeš na njih naći,
Samo ravno putem hodi
Na krivi put nemoj zaći.

Stranputica – znajder – vodi
u kaljužu i u blato
Kroči ravno, kroči smjelo
ne skreći i misli na to.

Mnogi ljudi zli, opaki
stranputicom se kretaše,
a danas nam samo – eto
kvare lice zemlje naše.

Samo putem Ti poštenja
Smjelo, ravno pako kroči
Ne boj se i ne zastajkuj
Pa u napast ne ćeš doći.

Svi narodi jesu na putu izmirenja
A Ti, draga Nevenka kreni put poštenja.

Uči dobro, čitaj mnogo
Nek Ti znanje bude štit
I Tvoj put kroz život cijeli
osiguran tad će bit.

Kada prođeš ovom stranom
tad se sjeti mene,
mojeg prijateljstva,
moje uspomene.

Godine 1959. / 10 godina star
Željko

OSMI MART

Došao je osmi mart
Taj veliki dan
za djecu i mnoge majke
divan, radostan.

Osvanuo dan je sreće
pun veselja i vedrine.
Iz stotinu dječjih grla
pjesma majci nek se vine.

Majko! Ti koja si bdjela nad nama
Od prvoga našeg daha,
I za naš se život borila
vječno bez predaha.

Mnoge si noći probdjela
nad bolesnim čedom svojim,
Mnoge si suze prosula
nad bijelim uzglavljem mojim.

Ti si bila pratioc
prvih koraka mojih,
a sad ti je čelo nabrano
od teških briga tvojih.

Prve si me riječi učila
i ljubavlju ispunila djetinjstvo moje
Štitila si me od teškoća
da ostvarim snove svoje.

A kad jednom tebe više ne će biti
kročit ću kroz život sam,
al' uvijek ću na te mislit
i biti ti vječno zahvalan.

Mart 1960./10 godina star/
Željko

PROLJEĆE

Došlo je tiho
i neprimjetno,
na laganim krilima povjetarca.

Svojim je dahom rastjeralo
sivilo neba
i otvorilo putove suncu.

Godina 1963.

ŽRTVOVAN

Došao je! Tu je! Međ' nama se skriva
poput vječna plama zvijezde neugasne…
mistike prisutnost prožima nas živa,
a lutanja bolna prate oči jasne.

Spustivši se tiho, oko nas je svuda
sveobuhvat Njegova, milosti što gore.
Žrtvovan, da spriječi propast stvora svoga
sa suzom za crva, koga sumnje more.

Prilazeći k nama, svoje pruža ruke
tople poput nade, vjere u spasenje,
Dade se, da podnijev na drvetu muke
pokaže se velik kao oproštenje.

Da poruči – Jedna zapovijed je dana,
al' važna k'o život, bitnija no nemir
Buntovniče gordi, zadnjeg svoga brata
ljubit moraš jače, nego čitav svemir.

Pred tobom su staze, koje trnjem rode,
o krševit kamen udarat će stope.
Slijedi me il stani! Evo ti slobode,
dar, kojim te Tvorac nad sve zvijezde pope.

No znaj, nije dobro sve što ljupko sjaji
na varavom suncu u očima svijeta.
Prezri me, al' pamti, smrt je u potaji,
ma da krvlju kupih spas ovog planeta.

Godina 1965.

RAZAPETI

Na drvetu je visio čovjek.
Razapet.
A pijani se vojnici otimahu
Oko njegovih haljina.
Na drvetu je visio čovjek.
Izmučen.

Velik u svojoj patnji.
I strašan u svojoj veličini.
Onima, koji ga raspeše.
A svjetina je urlala.
I smijala se.

I umro je čovjek
uz gredu prikovan.
I poskočila je zemlja
poput ranjenog ždrijebeta.
I sjevnuše munje nad brdom,
nad brdom što Golgotom ga zvahu.
I uzbiba se svjetina.
I zanijemi.

I usne zašutješe.
I ruke im klonuše.
Ali oči.
Oči su ih izdale.
Oči, koje odavahu užas.
I strah.

Zbog zla, koje učiniše.
I jurnu svjetina niz brdo
u paničnom drhtanju.
Misleći se ukloniti
sjeni Njegovoj.
No tlo se treslo i dalje.
I tmasti se goniše oblaci.
Nad brdom, što zvaše se Golgota.
I udarahu gromovi
oko vrha njegova.
I plač se začu.
Dalek osuđenih.

A tamo, tamo stajahu tri križa
i žene neke,
što naricahu pod njima.
I treslo se tlo.
I ganjahu se oblaci.
I udaraše gromovi o kuglu
Što je Zemljom prozvana.
A tamo, tamo stajaše križ.
I na njemu čovjek,
Velik u svojoj patnji.
I strašan u svojoj veličini.
Onima, koji ga raspeše.
I onima, koji ga izdaše
za šaku srebrnjaka.

Stajaše križ. A s njega
gledaše Bog
šireći ruke da primi pravednika.

školska godina 1965/66

Ova je pjesma napisana vjerojatno u proljeće 1966. godine pod utjecajem pojave časopisa "Crkva u svijetu". Tada sam je i poslao njihovoj redakciji, uredniku biskupu dr. Frani Franiću, ali pjesma nije objavljena, niti je stigao bilo kakav odgovor. Objavljena je u jubilarnom broju "Katoličkog godišnjaka DANICA" god. 1968. izašlom povodom stote godišnjice postojanja Jeronimskog društva. Uvrstio ju je glavni njegov urednik dr. Josip Andrić. Prvotni rukopis završio je vjerojatno u splitskom košu, drugi (istovjetan) bio je kod dr. Andrića. Sredinom oktobra 1967, dobio sam probni otisak, dok je u konačnom tisku, izašlom početkom decembra pjesma stegnuta (u širinu) zbog uštede prostora. Naslov pjesme sastavljen je u nedostatku bolje ideje kao: "I umro je sin čovječji". Dr. Andrić izmijenio ga je u sadašnji "Razapet", za koji smatram, da je mnogo bolji, pa mu na tome zahvaljujem.

VIZIJA

I pade noć, ko crni pokrov dana
u nedorečen krik se zgusnu strava,
Zatutnji zemlja, ko da očajava
Dok nebom buknu vrtlog uragana.

Da, pade noć, da pokriv ljudske snove
u urliku ih divljeg vjetra slomi
u kovitlaju, u kom milioni
s bezumljem strave ka beznađu plove.

Čuješ li vapaj usred snažnog huka?
Vidiš li ruku, što iz dima grabi?
Ćutiš li požar, koji srce vabi
u vječno kolo neprolaznih muka?

Dok crni vali lome mrku stijenu
Uz leden hihot crno sjeme leti
Lubanju gledaj, što se kletvom sveti
Isceren pozdrav kostiju što stenju.

I što to bje? Da l' san il' čudna slika?
Vizija pakla, ponor prokletnika.

Željko
Godina 1966.

Pojavila se iznenada
kao gotova činjenica.
Pokucala je samo jedanput,
no nije čekala, da joj se otvori.

Ušla je bez poziva.
I dobro je obavila svoj posao.
Čak i predobro, za onoga,
koji je iščezao
A onda je otišla.

Dok su jecali svi
ona je otišla, povevši ga
i ostavila je prazninu iza sebe
i tijelo
zemlji namijenjenoj

godina 1966. Željko

Ovaj je dan potamnio
i ugasio se
prije noći.
Bio je poput svih ostalih
i započeo je rađanjem sunca
sa teškim grimizom na obzoru.
A onda je potamnio.
Zacrniše se njegovi vidici,
a sumorne magle zarobiše svjetlost.
Podiže se vjetar, koji nosi pijesak
i koji zavija u napuštenim ognjištima,
i sijevnuše munje iz oblaka,
koji nisu imali suza,
da ih isplaču.

Zatutnješe gromovi,
A jeka im se utopi u daljinama bespuća.

I zatalasala se zemlja
kao more
pred naletom bure –
u drhtaju strave
jer vidje osudu Pravednika.

Ovaj je dan potamnio
i ugasio se
prije vremena.

Jer je umro Pravednik
na križu razapet.

Listopad 1966.

PAO JE POSLJEDNJI KRALJ VIZIJA

Stupa kolona crnih ratnika
I noge biju o planinski krš
I zveči ocjel njihovih štotova
a umorne oči gledaju dim sa garišta.

Stupa kolona crnih ratnika
S kraja na kraj razorene zemlje
Koljena klecaju – i ruke
s oružjem drhte od iznemoglosti.

Oklopi tište žuljevita ramena
i koplje se nesigurno njiše u zraku.
Prolaze čete uz mukli topot konja
uz zveket gvožđa i bronce potamnjele
Čuješ li glasove strave –
I uzdah grčevito u zraku što tone.

Stupa četa izmučena, gladna
A dani smjenjuju noći,
a noći dane i godine.

I nema vremena, ni mjesta odredu
nema cilja ni
ratnog zadatka,
jer sve je pusto
i ljudi su nijemi,
zašutjeli – mrtvi
i samo vojnici odmiču dalje.
Poput sjena odmiču.

Zašto koračat zaraslim stazama
čemu čuvat ugasla ognjišta
Zbog koga ruke mačeve vuku?

Četa tetura, četa pada
al sve se ipak dalje miče –
i mre

Stazama pustim, stazama crnim
Stupa, korača četa – Hrvatske.

Godina 1967.
Željko Župan

Veče sporo pada, jesen tiho kroči,
A toplina sobe udove mi grije
Zvukova bijesnih oblak mi se smije,
No duh moj tužan bunca u samoći.

I čemu patnje, što mi vjeđe ljube
Čemu ta sjeta srce što mi dira
Ti mrtvi glasi mrtvoga klavira
Ljubavi, sreći sazvučja se gube.

Ne plaču oči, niti usna tepa
To ime – koje navire k'o rijeka.
Ja snatrim. Šutim. Tijelo moje čeka
Misli – te slike umjetnika slijepa.

Sâm sam i bez nade, jer crv sumnje guši
Srce, što je ruža, koja naglo svene.
Ja zaklopih oči, plašeći se sjene
Napušten od ljudi, odbačen od sebe.

Spustilo se veče, ne donijevši mira
No toplina sobe još mi tijelo grije
Kovitlaju pjesme, još se oblak smije
Da uguši očaj, krik mrtvog klavira.

12. XI. 1967.

Ova je pjesma napisana jednog nedjeljnog popodneva, kada mi je izgledalo, da su sva moja nastojanja i sve moje želje, da nastavim sa učenje klavira kod č. s. Aurore N. D. srušene kao kula od karata i da ću se možda zauvijek morati odreži ambicije, da svojim rukama stvaram muziku, koju volim više od svega.

S tugom ptica nesta, poput kobna zvuka
pod svodom što tamni. – S krikom vene cvijet.
U besmislu bitka, vrteći se ludo
S pitanjem na usni, trune, gine svijet.

Ispod zlatnog vijenca lubanja se bijeli
Bojištima pustim vjetar pjesmu sklada
kidajuć se – sunce sa krvavog puta
kao da u grču u ocean pada.

Trava što se njiše spram vihora strani
Čovjek – to je bio, a još ljudski diše
Gorku trga suzu s isplakana oka
Žaleći za danom, koga nema više.

Ko da Boga zovu, što ga prkos niječe
U daljini pustoj to jecaji zvone,
Taj osušeni šapat uzdrhtalog lista
pretvoren u sumnju, u blato što tone.

Željko Župan
17. XI. 1967.

KRV U OKU

Postoji li nešto zanosno poput neba
s posljednjim cjelovom sunca
na poluzatvorenim vjeđama?

I što još skriva ljepotu
grimiznog oblaka snenog,
koji se lagano vije
međ' skutovima noći?

O, zašto nisam slikar
velikan kista i boja
da poklonim raskoš platnu,
raskoš, što bljesnu ko' duga
nad gradom?

Kraljevski darujuć dare
Običnom jedenjem danu.

Otkriti želim bogatstvo
ljudima sivim, što hitro
i pognute odmiču glave
u svojim brigama teškim
slijepcima raznim i mrkim
pokazati želim. Al' kako
kad moj list drhti blijed?

Ja tek sam slabi pjesnik,
bijednik mucavih usta, što trga vlastito tkivo,
u grču šapuće riječi,
bezumnik, skitnica neka,
što luta u mraku srca,
i misli spletenih, čudnih,
crnih i neznanih
uzalud traži slijed.

I kako, pitajuć očaj
nemoć vlastitu jeku,
kako da opišem pozdrav,
oproštaj blistave baklje
otisak plamene usne
u kosi jesenjeg dana.

Gdje naći riječi dovoljno plave
za nebo što sumrak rodi.
i sive poput vijenca
oblaka, koji se kida.

Odakle isisat purpur
ko' vrutak vlastite krvi
za brazde nebeskih rana
kojima lava se osu.

Kako složiti note
tisuće šarenih nota,
tisuće svijetlih boja,
tisuće vatrenih slova
što plesa nameću čar.

Kako pjevati pjesmu,
a slab i jadan biti
ne poznat sreće,
starit i
gušiti radosti žar.

Usta su moja troma,
a jezik drveno tuče,
i s naporom ja kidam
pregršti umornih riječi
kidam, teturam na cestu
dok svjetlost gasnu ko svijeća
paleta dok umiruć tamni,
a tuga noći se krade –
I obično, opet je sve.

Početkom decembra 1967.
Željko Župan

SKITNIK

Moje su tuge duge i goleme
boli su moje poput kišnih kapi
što sjetno sipe u sivim maglenim jutrima

Izaći ću
Zatvorivši sve uši i sva usta svoja
Stupat ću sporo
okružen slikama blijedim
ulicom
kojoj ne znam imena ni smjera
ni gdje počinje
ni kad će završiti

Koračat ću
sam, jadan i osamljen
žudeći za nečim što ne mogu izreći
tražeći nešto
što ne ću prepoznati
kad jednom nađem

3. XII. 1967.
Nastala za vrijeme večernje šetnje zagrebačkim ulicama.

NEPOZNAT

U blještavilu zrake sunčane
kojom miluje svaki cvijet
i travku što samuje
O, čovječe, nisi ga prepoznao.

U šumu vjetra, što šapuće
molitvu usnule šume
Čovječe, nisi ga čuo.

U pjesmi vala, što topi
šljunak na obali,
što tuče o hridine krša
Čovječe, nisi ga našao.

U plavetnilu prostranstva,
u oblaku bijelih oblika,
što klizi k'o sanja
o djetinjstvu našem
Čovječe, nisi ga ugledao.

U drhtaju ptice
što nesta u visinama
u odi cvrčka,
u skoku gazele,
Čovječe, nisi ga otkrio.

U noći tajnoj, tihoj
i punoj zvijezda
sjajnih poput voda
u mjesečevu zagrljaju
Čovječe, nisi ga susreo.

Nisi ga osjetio u sebi,
toj svojoj duši
svetijoj od katedrale
tom svome tijelu
skladnijem od harmonije svemira.

Nisi ga vidio, o čovječe
i nisi mu se poklonio
zbog ljepote svoje.

O, reci mi kako
u prokletstvu svom prepoznaješ ga
nalaziš u kletvi, koju sam
na svoju bacaš glavu,
optužuješ u paklu
tom plodu ruku svojih?

1. XII. 1967.
Željko Župan

NOCTURNO

U dugim noćima – crnim
Punim ustreptala muka
jedna se ruka na moje čelo spušta

U tmini razdrtoj
dok vjetar svjetiljku njiše
a sjene plešu
dok sata glas sve tiše i tiše žubori
ona se nježna
po kosi mojoj krade
a šapat tih iz zida izvire:
Velom ću svojim obavit
misli što bolno se grče
i pleter tvojih tjeskoba
maglene ponore sumnje
prozračnom koprenom sanja
sakrit ću pogledu tvome.

Tko si?

Djetinjstvo tvoje
Nevinost radosnih dana
Čuđenja, ushita prošlost
I pjesma
Mirisa puna.
Oči peku i mutne, al' čudne daruju slike
Na bijeloj plohi papira
buknu šarena duga i tajnih zvukova splet
Sve bliže oblaku toplom
šumskoga daha krilu
teret prstiju mekih
moju sagiba glavu
I – vez se snova tka
I – čipka bijela pada
a vidik puca
Ja živim – lebdeć nad gradom
dok lađe odmiču noćne
gubeč se mrke i trome

2. II. 1968.
Željko Župan

P i k o v a s e d m i c a

Život……..
Što?!
Igra?!
Igračka?!
Besmislica?!

Tudj nam je život – igračka zgodna, draga ponekad, kao plišani medo, kog smo već davno prerasli, ili luda, bezvrijedna poput starog lutka, što straži po memljivim zakutcima
ili smeta na putu
svojim prašnjavim,
krpanim dodatkom.
Ne, mi ne trebamo igračke.
Mi ih odbacujemo
ili gazimo u svojoj obijesti.
Mi se ne igramo više
Mi--------igramo!

Karte! Karte!! Karte!!!
Mnogo karata
snopovi karata u svakoj ruci.
Izbuljen pogled u grču neizvjesnosti.
Podmukla grimasa, što prati pohod lažnoga aduta.
Nepovjerenje guši, strah lomi tijelo, a sumnja
zjapi, sijeva u očnim dupljima.
Ili maska,
maska bezbrižnosti, što skriva napor mišića
spremnih na skok,
na grabež, na umorstvo.
U glavi šumi, a karte padaju,
Neke bačene s bukom,
silovito, odlučno.
Druge se šuljaju u samopotvrdi vlastite neznatnosti,
ili se kriju do posljednjeg trenutka donoseći
nemir, zaprepaštenje, užas.
Prsti igrača drhću.
Ruke drhću.
Lica drhću i usne drhću
potpuno bijele.
Ni znoja više nema.
Sve je pusto.
Pustinja!

………….

Svjeća dogorjeva,
sjeme postaje sve blaže,
a igra teče. Teče.
U šutnji polumraka i strasti
padaju karte.

Još! Još!! Još!!!
Još mnogo karata,
snopovi karata u svakoj ruci.
Još mnogo……….ili jedna
Jedina preostala,
koja uvijek gubi.

I šuljaju se onda kao sjene, izgubljeni ljudi…….sa
dna života.

Sastavljeno jedne noći na povratku kući iz Kazališta nakon svršetka opere "Pikova Dama". Pisano pod tjeskobnim dojmom gledajući lica izobličena od kartaške strasti.

12. III. 1968.

N a V e l i k i P e t a k

Danas je Veliki Petak
tisućudevetstotinašezdeset i osme.
Rekli su mi:
"Danas je Veliki Petak, tisućudevetstotinašezdesetosme
i red je, da crkvu posjetiš."
Danas je Veliki Petak tisućudevetstotinašezdesetosme
a jutro se rodi obično,
kao i svako drugo.
Danas je Veliki Petak ---------
i već se spušta veče
- dan je prošao kao uvjek,
dosadno
i nezanimljivo,
i sada samo koraci
umorno i tužno biju grad.
Danas je Veliki Petak
tisućudevetstotinašezdesetosme. –
Iznenada je ulica postala crkvom.
Shvatio sam.
Veliki Petak.
Veliki Petak tisućudevetstotinašezdesetosme
Veliki Petak tisućudevesto bilo koje,
Veliki Petak, bilo kada,
prvi ili tisućudevetstotinatridesetpeti
bilo koji, svejedno koji.
VELIKI PETAK,
dan, kada je čovjek
s drveta oprostio ubicama.
Veliki Petak ---------
Smrt se prikrada dosudjena i
neumoljiva.
Krvavo se tijelo grči u hropcu.
VELIKI PETAK ----------
U siva,
olovno siva tri sata
tijelo se streslo i opustilo se
VELIKI PETAK ………..
Dan poraza?
Ne!
Dan pobjede.
Dan oproštenja.

12. IV. 1968. u 23 sata

Teško je lutati sam
u umorno subotnje veče.
Teško je kročiti ulicom
praznom i nijemom.
Teško je vrludati, tumarati,
tražiti, tražiti nekoga,
za koga ne znam gdje se nalazi,
a matematički smo sigurni,
da ga ne ćemo sresti.

godina 1968.
/prva polovica godine/

Vode, koje otekoše
ne će se više vratiti
List utopljen u blatu ulice
ne će se uzdići u visine.
Suza jednom isplakana
ne može se izbrisati
kao ni riječ
bačena u uho vječnosti
koja ostaje kamenom na putu
našega života.

Proljeće 1968.

JEDAN

Sâm sam, uvijek sam,
i nema čovjeka, da mi pruži ruku.
I nema čovjeka, da mu podam ruku
i stiskom potvrdim zajedništvo
postojanja i ideala
i radost svoju.

Sâm sam,
a ljudi prolaze kroz moj život
ne ulazeći u nj,
Plaču godine mrtve
i napuštene
i rane se otvaraju
i zacjeljuju, da bi
opet provrle.

Sâm sam,
A utjeha se javlja
poput bljeska na obzoru
i tutnjave, što nestaje za brdima
i ja se uzalud kradem
i zalud želim,
da je posjedujem, da je uhvatim.

A sve je besmisleno,
to traženje i lutanje i skitnja
besmisleno jer ubija nadu –
u gorčini samoće.
Besmisleno!
A da li je to zaista?
Sâm sam, uvijek sam
I nikoga nema.
Ni prijateljstva ni ljubavi.
I ginu dani
i tamne
i umiru
i nestaju,
a mladost prolazi.

17. V. 1968.
(napisano nakon povratka s maturalne zabave)

PITANJA

Zašto je život vječno lutanje,
i zašto je stvarnost razočaranje
naših snova?
Što će nam sloboda puna odgovornosti
Što rađa strepnju
i u njoj propada?
Čemu mogućnost biranja između
patnje i patnje,
sumnje i sumnje,
kad je sudbina pobjednika i
pobijeđenog
jednako teška?
Zašto su naši dani ispunjeni nezadovoljstvom
a tuga –
pratilja svakog našeg
uspjeha?
Zbog čega dodir rake donosi smrt
oblicima,
i plijen se rastvara
poput raskvašene ilovače?
Zašto su najljepši časovi
zastrti sviješću prolaznosti,
i zašto je naše srce
najveća tajna nama samima?
Čemu duh i razum,
kad nedostaje snage?
Snage da se živi,
i da se jednom odgovori!

30. VI. 1968.

ČOVJEK I RIJEKA

- Mutne ću tvoje vode premostiti, o rijeko
da bih te imao, kada to zaželim.
-- Potonut ćeš zajedno sa svojim žudnjama
i ne ćeš ostaviti traga na mom licu.
- Zauzdat ću branama tvoje valove
bit ću gospodar tvojim čudima.
-- Brana će tvoja biti hrpa kamenja na mom dnu
i skrivat će tvoj grob u tami moje utrobe.
- Moje će lađe ploviti među tvojim bedrima
i pit ću s tvoga izvora kadgod mi se svidi.
-- I svak koji pokuša, nestat će u virovima
i smrt će vaša ostati tajna onima
koji odustahu.
Propast će ti tvoja, o čovječe, doći od tebe samoga
jer se usuđuješ prijetiti meni
koja dajem život tebi i svemu, što posjeduješ.
Što dakle, da činim, o rijeko,
da bih te pokorio?
-- Pokloni mi ljubav tvoju i dane svoga života
Pokloni mi milovanje i lijepe riječi
u predvečerje
Obećaj mi vjernost
i ja ću se smiriti
i služit ću ti zauvijek.
O strašna rijeko nemilosrdna, koja uzimaš tolike živote!

28. X. 1968.
na spomen teti Vikici, koja se utopila

I nemoj biti vjetar, što dolazi
silovito rušeći na putu,
da nestane zauvijek zaboravljen.
Budi poput lahora, dugo iščekivanog
u pripeci ljeta,
budi poput sata, što strpljivo kuca u nama
ne varajući nikada.

Reci mi svoje ime, jer po imenu ću znati – tko si.

13. XII. 1968.
Željko Župan

TRIPTIH BOLA

Da li si vidio cvijet trešnje u proljeće,
poznaješ li izgled stabla osutog bjelinom,
zar nisi pio miris šuma, kojima prolazi sunce?

Ti – čiji dom su sive ulice,
a misli - ptice kreštave
što guše plamičke tuđih radosti,
ti, koji u traženju sreće
drugima nanosiš bol
pogledaj trešnju u proljeće
i znat ćeš, što si zauvijek izgubio.

A umre li sreća,
ja to ne ću primijetiti
i dalje ću je tražiti
misleći, da je samo meni uskraćena.

20. XII. 1968.

NA OBALI

Kada se oblak, razliven poput ulja
po modrom pokrivaču sretnog lica zemlje,
nasmije bojom kajsija
i bojom maćuhica
i crvenom bojom saobraćajnog znaka
sa ugla tvoje ulice
i ljubičastom bojom golubova
na uznemirenom trgu nekog dalekoga grada.
i -----
i nekim drugim bojama
zapravo desecima tisuća
drugih boja
kojih nema ni u jednoj dječjoj slikovnici,
znat ćemo, da se prikrada veče
i da smo bogatiji radošću.

26. XII. 1968.

ANKETA

Ja sam drvo.
Ja sam cvijet.
Ja sam ptica što leti
u proplamsaju jutra.
Ja sam dijete i igram se u pijesku.
Ja sam prozor.
Ja sam čovjek, koji gleda u prozor.
Ja sam cesta,
Ja sam rublje, što se suši na užetu.
Ja sam starac.
Ja sam dimnjak na sušenoj kući.
Ja nisam Krist.
Idite i tražite ga dalje.

24. I. 1969.

Danas smo ponovno razapeli Krista,
Sutra će to učiniti netko drugi.
A zatim ćemo zajedno otići
u prirodu,
brat ćemo cvijeće,
i tugovati nad srećom, koju nam svijet
uskraćuje.

24. I. 1969.

KAVANA

Čekam prijatelja svog…….

Dim cigareta. Pijan glas što hriplje.
Žamore ljudi. Teku riječi. Psovke.
Vlažni kaputi vlažni vonj svud šire
viseć sa zida.
Stol prljav. Kava. Čekanje – i ništa.
Ni, pjesma se ovdje ne će roditi.
Zašto? Tko zna?
Možda je premalo tišine, a možda
buka nije dovoljno jaka.
Pogled često spram ulaza bježi.
Samoća? Jasno. Kud se možeš smjestit
dok poslijepodne lijeno plazi gradom.
Ta nedjelja je. Obična-ko svaka,
i mnogo kiše, a malo prijatelja u svom srcu nosim

proljeće 1970.

LOVRIJENAC

I huje harfe jaukom vjetrova,
U uhu bruji pjev raspojasani,
Niz kamen silazi srh zraka ledena
A more bije,

Bjesmo buči bura uz bedeme stare,
Vali nad stijenje propinju se mahnito
I padaju.

Prkosi temelj ponosnih zidina
Ne dršće,
A more tutnji, uzdiže se prijeteći
i huči i vrije
u pjeni pomamnoj
i udara
- i klone zaustavljeno.

Romoni voda, što šumno propada,
štropoće ko lanac razbijena broda,
Čuj, ječi, šišti, škrguće i plače,
krkljujuć u vijencu hridi izbrazdanih
klokočuć i kipeć u kotlu kamenom.

Svud mrak.
Nad glavom kamen utvrde
ko oštrac noža reže noć
sablasno plavom bojom zaodjet.
A više njega polje zvjezdano.

Zidine plove poput utvare
sablasne,
a zvijezde mirne, ledene
stoje kao vrijeme.

Tek pogled kada gore uspraviš
nestane bure, tutanj zamuknu
i monoton huk tek dalek odjek biva.

I zvijezde nestaju, nebo ko da plovi -
Tek stoje zidi bijelih utvrda
iz mrkih stijena kanda izviru.
Uzalud urlik divljeg vihora
uzalud kipi more pomamno,
zalud se pjeni bijes nezatomljen,
zalud taj propanj krijesta valova
uzalud cijuk hladnih kapljica.
I ječi kamen hridi
mržnjom udaran
ponoćnu tminu jecaj prožima -
al prkos baca uhu vječnosti -
Dubrovnik
stijena u rijeci vremena.

Uzavri more
i novog vala hrbat ocjelni
spram neba stremi noćnog zvjezdanog
na zide hrli mržnja stoljetna.
Ključa i šumi uz fijuk vjetrova.

Al stoji kamen – i prkosi bijesu
prkosi kamen – dragulj Hrvatske.
I stoji grad – ponos Hrvatske.

Zauvijek stoji
ponosni Dubrovnik
ko snaga naša nezauzdana,
ko vjera naša uvijek gažena
ko nada naša nikada slomljena.

kolovoz 1971.