Proza Željka Župana

 

Sivilo vremena

I opet lijeno udara kiša o moje prozore, udara o pločnik raskvašene ulice, stvara koncentrične krugove u vodi tamnih kaljuža. Padaju kapljice polako, padaju iz sivog natmurenog neba, dok vani bruji dizalica s novogradnje čineći život još besmislenijim i dosadnijim. Da, vrijeme je uistinu trulo, kao što bi to rekli naši "prijatelji sa špice" i čovjek uistinu ne zna, što da započne sa sobom, kamo da se djene. U susjednom potkrovlju monotono odjekuju udarci čekića, tu i tamo projuri ulicom koji auto, prepliva lokvu i digne u zrak mlaz prljave vode i sve se to stapa u jednu dosadnu, nepodnosivu buku, muziku besmislenih zvukova, blata i kala. A najstrašnije je to, što čovjek upravo u tom času mora pisati domaću zadaću, mora u toj bezidejnoj atmosferi napisati slobodan sastavak. A o čemu da pišem, gdje da iskopam neku temu, kad je sve sivo, pusto i prazno. Zar da pišem o vremenu, zar da posegnem još jednom za tom starom, izmučenom temom, kada znam, da će se u svakoj rečenici pojaviti atributi: dosadno, sivo, trulo, blatno i još nešto gorje. Kako da pišem o proljeću, o pticama, koje dolaze s juga i o pupovima, koji se otvaraju, kad vani puše vjetar i dolazi jesen. I gdje su te proljetne ptice selice, da svojim pjevom rastjeraju sure oblačine. Nema ih, a ja nemam teme, nemam ideje, a kiša usprkos sve jače pada, sve jače udara o moje prozore, kao da se smije svojoj gluposti i mojoj neprilici.

DOSTA MI JE KIŠE!

Tamna noć se nadvila nad gradom
Stravične se sjene ulicama vuku
Njišu se na vjetru crne, gole grane
Poput nekih starih obnemoglih ruku.

18. X. 1965.
Domaća zadaća na slobodnu temu

Sjedim sam i zamišljen, a čelo mi se nabiralo u oznojenim, uzdrhtalim rukama, sjedio sam, dok su misli u različitim, neodređenim slikama plesale oko mene, prožimljući tjeskobom uzbibani zrak.

Suton je polako prodirao u prostoriju kroz zatvorene prozore i već su se počele gubiti konture predmeta, koji se pretapahu jedni u druge, i već umirahu igre scvijećem obasutih presvlaka, koje poprimahu neki tamni, zagasiti ton, boje starog izblijedjelog namještaja, ton sve bliži crnilu, koje inače odmara oči i budi u mašti svakojake ugodne predočbe.

Zlovolja i beznadje obuzimali su moj duh i moje tijelo i ruke, koje se spuštahu s lica i sklapahu u grču izlomljenih prstiju, a osjećaji, koji su me napunjali bili su tako čudni, strani, nepoznati.

Bilo je to vrijeme, kada sam prošlih dana ustajao od stola i prilazio prozoru, stavljajući pažljivo, gotovo nježno iglu na nevidljive žljebove velikih gramofonskih ploča i tada sam , a to se dogadjalo gotovo redovito, kada sam bio sam, ne paleći svjetlo, dok se soba ispunjala kaskadama zvukova, čas tihim i slabim žuborenjem začaranih violina, čas snažnim, gromovitim tutnjem velikih i bijesnih Wagnerovih truba, tada sam se, čak i ne gledajući kroz prozor, kroz čipku, koja je zastirala sve mrkije boje asfalta i sjene ljudi, koji njime promicahu, prepuštao mislima, koje se kovitlahu poput bujice predodžaba, koje osvježuju i uzdišu duh – i tada sam razmišljao o svemu, što nazivamo svrhom i ljepotom života, prenosio to čak kadkada i na papir, paleći samo, na tren malu zastrtu svjetiljku, a u momentu, kada me je obavio mrak impregniran muzikom, koja je nestajala, prožet tihim, toplim mirisom prijeteće i bio sam sâm…. i sretan.

Da, tako je bilo još jučer. I ništa se zapravo nije dogodilo, ništa se nije promjenilo, pa ipak……

Ne, nemam više ni mira, ni snage, da slušam muziku, ni sposobnosti, da povezano mislim, da unoseći sebe stvorim onu, tako dragu, tako prijatnu atmosferu vlastitoga doma.

Pa i ta ista soba, ti zidovi, tamni i već nerazbirljivi portreti i pejsaži, koji ih oživljuju, pa ni isti teški čipkasti zastori, što slamaju slike, koje se nameću izvana, sve to, što je do jučer bilo sastavni dio moje sreće, nema za me više onoga značenja, one vrijednosti – sve kao da me sputava, kao da se nameće neželjeno, a neizbježno.

I javlja se pitanje puno tuge i neizvjesnosti "Zašto i što je?", ali ne nalazim odgovora, ne shvaćam i lomim ruke i dalje pritišćem njih o oznojeno čelo.

Zrak postaje oko mene – ne znam kako – sparan i upravo nepodnošljiv.

I prije nego ću se baciti na divan, da makar u kratkotrajnom snu nadjem mir, ako ne i riješenje, u tom trenutku ustavši od stola, gotovo nesvjesno prilazim prozoru, makinalno rastvaram te velike, sputavajuće zavjese i polaganim, nemoćnim pokretom ruke otvaram prozor i padam zagnjurivši glavu u bezlični vreli jastuk.

-------------------------------

Kad sam otvorio oči – u sobi je bio potpuni mrak.

Ništa nisam vidio do odbljeska udaljene ulične svjetiljke, koji je prodirao k meni.

I sve kao da je bilo isto, nepromjenjeno, sve – no cijela je prostorija bila puna nekog divnog, neiskazanog mirisa, proljetnog daha zelenih zagrebačkih obronaka.

25. V. 1967.
Školska zadaća/

Bio je dan obasjan oproštajnim pozdravom brata Sunca – oko četvrt osam – kada sam izašao iz kuće, ne znam ni sam zašto, valjda u nadi, da ću bilo koga sresti. Sve bijaše ispunjeno tihom i toplom slutnjom nadolazeće večeri, koja se – začudo neprimjetno, ali uporno sve brže spuštala sustigavši me negdje kod Frankopanske ulice.

Hodao sam bez misli, zapravo glave pune nevezanih misli o magnetofonu, koji si toliko želim, a koje ću se morati odreći. Nedostižno! Želio sam, da kopiram sve skladbe i potresne simfonije Beethovewna, Liszta i Chopina. Kako je cijeli život žalostan u tom sustanarstvu! Tko je stvorio tu paklenu zamisao sustanarstva! Ni klavira nemam, a da li ću ga ikad imati!

Sav potresen tim žalosnim saznanjima hodajući bezciljno Ilicom naletio sam na kolegicu iz razreda, koja je nešto bezvezno kupovala. Pošao sam s njom do Jelačićevog trga, brbljali smo o školi, društvu, ljetovanju, tenisu – a što bi i mogao s njome drugo razgovarati! – otprati sam je do tetine kuće u Vlaškoj ulici, a potom brzi pozdrav, pa "valjda se bumo još vidjeli" i - ja sam opet ostao sam. Glupost.

Bio je već mrak i odbrzao sam, da se javim mami u apoteku, da ju obavjestim, da ću se vratiti oko 10 sati, da ne bude zabrinuta. Ali - povuklo me nešto kući.
/upravo stavljam Wagnerovu ploču.

1. VIII. 1967.

JESENJE VEČE

Neprimjetno se spuštao suton, postupno je nestajalo onog sivila, koje tako prožima taj monotoni jesenji dan, a oblaci preticahu nebom, prijeteći kišom ustreptalom gradu.

A tada, tada je naletio lagani povjetarac, lagani dašak pred surovu oluju, zašutjelo je osušeno lišće, i zadrhtalo u smrtnom užasu.

Zašumio je i jedan stari, požutjeli, smežurani list, zašumio, zatreperio i otkinuo se prvi. Padao je polagano na krilima nestašnog vjetra, lelujao se i oretao, opirući se svojoj strašnoj sudbini.

A u času, koji je prethodio smrtonosnom dodiru zemlje, poskočio je, zadnji put, taj mali, otrgnuti i prerano ostarjeli list, izdigao se u posljednjem naporu života, da bi se zatim sunovratio u neveliku blatnu lokvu, što se crnila kraj puta.

I nebo se mračilo sve više, no život je bujao i dalje ulicama grada, i nitko, ama baš nitko, nije primijetio jednu sudbinu tog izgubljenog lista.

On je tonuo, utapao se u glib, dok se konačno nije i sasvim smirio u dnu. A dan je nestao, izgubio se u moru vječnosti. Preklopila se, dakle, još jedna stranica knjige našega života; a tko zna, pokraj koliko smo dirljivih momenata, pokraj koliko drama i ljudskih tragedija prošli, i ne zamijetivši ih u svojoj užurbanosti.

Jer, zar svaki čovjek, svaki sat, pa čak i svaki list, što žive i umiru, kao najbolji glumci na toj jesenskoj pozornici, zar svi oni, ne predstavljaju svaki za sebe, jednu veliku, bolnu i nedovršenu priču.

I pao je list, i ljudi su prešli preko njega i ne obazirući se. I nestao je čovjek, nestali su dosada milijuni ljudi, milijuni uvelih listova trune po svim grobljima svijeta, ali zar se zato svemir sporije giba? Spustilo se veče, veče mrtvačkih zvona, koja zvone prirodi, ali ne, nema vremena za razmišljanje, nema vremena za idile, jer život zove.

I dok u Ilici tutnje stotine vozila, dok se pale i gase neonske reklame, dok tisuće ljudi juri užurbano ulicama grada, tko će se obazirati na takve sitnice, kao što je jedan pali, uvenuli list, tko će stati i pogledat to sivocrno nebo bez ijedne zvijezde, tko će razmišljati o sebi, o životu, o univerzumu?

Pa i sada, u ovoj jesenjoj noći, dok vjetar huji sve jače i jače, dok kida i vitla lišćem po ulicama, u ovome času, dok kiša počima da romoni po starim krovovima i samo još kamioni brenče mokrim asfaltom, dok noć postaje sve žalosnija i gušća, tko dakle, u ovom tužnom času surove jeseni još uopće ima vremena?

Jer ljudi žure, posao ih vuče, svijet se sve brže okreće, a dani postaju sve kraći i kraći.

godina 1967.
autor: Željko Župan

Dragi kolega,

Nalazim se u Ženevi u gostima kod ljudi o kojima sam Ti pripovijedao u Francuskoj onog popodneva, kada smo uopće zapazili naše uzajamno postojanje.

Vrlo mi je lijepo i ponovno proživljavam možda najljepše trenutke svoga dosadašnjeg života (života, koji, ali zaista ne bih ni s kim mijenjao) – lijepo upravo zbog toga, što se ovdje ne osjećam kao stranac, gost, već kao sin, kao brat.

I ma da bi bilo logično, da zaboravim makar na čas, na sve što sam ostavio u domovini, da upijam ovaj život kao spužva vraćena moru nakon niza godina, - ja to ne činim, svjestan, da će i tome ubrzo doći kraj, trenutak rastanka, - vjerojatno bolan – i da ću se vratiti natrag nastavljajući više-manje prosječan život svoje okoline (a čitav je moj bitak upravo borba protiv toga), život, koji svakako nije bez svoje ljepote, svojih čara i brojnih zanimljivosti, ali koji je ipak, ma kako to čudno izgledalo – pokraj velikog društva i prijatelja, koje u Zagrebu imam – zapravo ispunjen crtom samoće, svojevoljnog povlačenja u sebe, povlačenja na neprekidnog, čak i neprimjetnog, ali dosta čestog.

Možda upravo zato, što od života tražim uvijek najbolje, najviše – pišem Tebi ovo pismo, činim čin, koji je samo logična posljedica razmišljanja u toku posljednjih mjeseci.

U toku naše žučne polemike, čiji su uzroci, nadam se – prekriti prahom prošlosti, ako ne i zaborave – citirao sam Ti u pismu Byronove stihove, efektni stilski završetak, posuđeni krik čovjeka, koji želi odgovor.

I ako su Tvoja, a i koncepti mojih pisama već dugo samo hrpa pepela, sjećam se doslovno prve rečenice Tvoga odgovora: "Željko, Byronovi stihovi su divni, ali čemu umjetno stvarati probleme tamo, gdje ne postoje"…..

Međutim činjenica jest, da je prošlo osam ili devet mjeseci, a da se nismo ni vidjeli ni čuli ništa jedno o drugome.

Također je činjenica, da se mi sve više udaljavamo ne samo vremenski, nego i – duhovno i idejno. S vremenom ćemo sve teže naći zajedničku riječ.

Još jednom, nadam se, da se nisi promijenio, barem ne na gore, to jest, da ono što mi je simpatično nije sada samo Tvoj portret iz mlađih dana.

Vjerujem, da još uvijek postoje velike iskrene oči, i oni nama zajednički interesi za svijet, ona bliskost pogleda usprkos dijametralno suprotnih nazora (coincidento oppositorum – slaganje suprotnosti./

Izgubivši kontakt s Tobom i zajedništvo misli o Velikim idejama i idealima, ipak Ti moram reći, da sam cijeli ovaj period, osobito posljednjih mjeseci imao osjećaj, kao da sam propustio nešto lijepo, nešto plemenito (a to su stvari, zbog kojih se isplati živjeti./

Mislim, da Ti je iz ovoga jasno, da ja želim, da nastavimo korespondenciju i da po mogućnosti uspostavimo staro, prvobitno prijateljstvo.

Ukoliko Tvoj odgovor iz ličnih ili objektivnih razloga bude negativan, bit će mi žao, ali ne ću biti nesretan, pošto ću znati, da sam ja učinio sve, da i sa te strane uljepšam i oplemenim svoj život. Ostalo je "vis maior".

Možda me ne ćeš u potpunosti razumjeti, ali mi ipak barem pokušaj odogovoriti.

Tvoj Željko

20. VIII. 1967.

22. IX. 1967. (21 sat i 30 min)

Suton se spušta sve brže i uskoro će se početi gubiti granice između tamnih krovova i sve tamnijeg neba.

Sjedim u sobi, sam uz zvukove Chopina, njegovog prvog klavirskog koncerta. Sjedim, a vani iza mojih prozora postoji ulica, lijepa – kao sve, što se krije u predvečernjim preljevima svjetla i sjene, koji predmetima udahnjuju dušu, dajući im neko značenje, neki skriveni smisao i neku ljupku tajnovitost.

Već je mrak. Ovdje je toplo, a vani kao da puše vjetar, jer svjetlo ulične svjetiljke divlje zapleše, neočekivano, s vremena na vrijeme.

I ljudi su vani, ljudi bezimeni, hladni, ružni, ljudi, koji se žure, kao mrke figure, sjene što promiču bez traga.

U susjednoj veži pali se s vremena na vrijeme svjetiljka, koja toj sve crnijoj, sve odbojnijoj s malog prozora osvijetljenoj kulisi daje neku naročitu živost, postojeći sama za sebe i ne osvjetljavajući zapravo ništa. I kad se ugasi taj bljesak, osjećam neprotumačivu, ali ipak prisutnu, čudnu bol, neku tugu, koja me obuzima, kao kad propada nešto lijepo, nešto što nam pripada. Koliko poezije vezano uz običnu svjetlu kuglu u inače crnom kvadratu ulaza.

A oko mene muzika. Divni zvukovi, koji me svaki puta, kada ih čujem navode na pomisao o uzvišenosti pojma – čovjek, o životu, koji može biti tako divan, kad ga znamo takovim učiniti. Jer čovjek, a to mi u takovim trenutcima – postaje jasno – čovjek je mislim u prvom redu stvorenje usmjereno nečem višem i svoju pravu sreću ne može naći negdje – samo u duhovnim stvarima.

Na mome stolu gori svjetiljka, koju gasim, da bi mogao promatrati ulicu, te ponekad gledam sliku svoje desne ruke, koju sam jučer nacrtao u trenutku čudesne inspiracije.

Sviđa mi se ta ruka, moja i ljudska, to divno Božje stvorenje, koje i samo stvara. Volim tu sliku, kao i ovaj dnevnik, jer predstavlja zaustavljanje, prekidanje nezadrživog vremenskog toka. Često crtah ruke – zašto? – ne mogu si to objasniti. Možda zato što su one jedini, živi, uvijek prisutni modeli, vjerni i dobro poznati i u školi, kada mi je dosadno za vrijeme kojekakvih referata ili ponavljanja, crtam skice ruku, skice neke bolje, mnoge loše, koje nestaju i gube se, propadaju, kao i sve ostalo.

Prošlo je devet sati i uskoro će se vratiti mama iz apoteke. Vani je mrak, razdiran svjetlošću prozora i ulične svjetiljke, svjetlošću slabom, koja miluje ustreperene krošnje akacija u ulici, što se njišu na vjetru.

Čovjeka može obuzeti neizreciva tuga, kad upozna nešto zaista lijepo, plemenito i uzvišeno i kad zatim shvati, koliko mu je to u stvari nedostupno.

3. X. 1967.

Prijateljstvo bez ljubavi, kao ni ljubav koja ne sadrži uzajamno razumijevanje i

poštovanje, koja ne poznaje odricanja i žrtve, ne može trajno usrećiti čovjeka.

15. X. 1967.

Školska zadaća, 9. X. 1967.

I jesen dođe rano. U sivilu neba. U drhtaju umirućeg lista. U kiši, što dosadno sipi. U tuzi, koju donosi sa sobom jesen…

To sumorno godišnje doba od kojeg kao da ništa ne očekujemo. Pa ipak. To je vrijeme, što množi naša lutanja, naše sumnje, naše patnje.

Često tumarah ulicama, sam, osjećajući kako nestaje dnevnog sivila, kako dolazi tužno jesenje veče i noć, naš najbolji prijatelj. Jer drugih prijatelja danas nemam. Odlutali su u pravcu, kojim ja nisam htio poći. Ostao sam sâm…

Sam. U smiraju popodneva koračam još zelenim dijelovima grada. Ne ovim našim, toliko praznim i bezličnim ulicama, ne, jer ovdje kao da ne mogu ništa naći.

Misli me vode do Zrinjevca, šumnog od pjesme razlistalih platana do velike fontane usred impozantnog okruglog trga, a zatim dalje, još dalje na istog uz sjajnu tramvajsku prugu.

Što tražim tamo? Ljubav? Poznanstvo? Zar avanturu. Ne, jesen je. Doba uspomena, doba sjećanja. A ja nosim tugu u sebi za izgubljenim drugovima.

Što dakle tražim? Možda jedno malo poznato, prijateljsko lice, krupne i nadasve iskrene oči, jedan pogled i jedan smješak.

No ne nalazim. Zašto. To ne znam. To nije bila ljubav, već prijateljstvo, veliko, iskreno i puno razumijevanja.

Upoznali smo se jedne ljetne večeri, no ipak uvijek sam je poistovjećivao s proljećem.

No odjednom, naši se putovi raziđoše. Bez svađe, bez sukoba, bez predbacivanja. Da li se i u njoj nešto slomilo? Od zanosa i ideala, koji su nam svima bili zajednički?

I nismo se više susretali na mjestima zajedničkih sastanaka, otišla je i ona na bučne ulice, gdje padaju prazne riječi i odakle se vraća čovjek osiromašen. Sa uprljanim svetinjama svoje duše.

Nismo se više ni sjećali našeg prijateljstva, svaki kao da je uronio u svoj život, kao da je zaboravio na sve, što je ostalo za nama.

Prošla je jedna zima. A s novim proljećem navrnuše uspomene na to malo ljupko, zaista neponovljivo biće. No ja ih potisnuh i prepustih se rijeci događaja. Sjetih se je – i ništa.

A sada, dok jesen polako obavija grad, ja lutam i mislim na izgubljene prijatelje. Kakvo ih je razočarenje odvelo sa našeg – nekad zajedničkog puta?

Lutam, tražim i nadam se. Čemu? Ne znam zapravo ni sam.

Da li tražim prijateljsku ruku, ohrabrenje?

A tada – došavši do njene ulice, ja se – bez ijednog pogleda, ne zaustavivši ni trenutka – okrećem, odlazim i sjedam na "devetku", što me hitro nosi u taj nelijepi, zapadni dio grada, koji čovjeka ničim ne može privući.

I osjećam tada, kao da je u meni sjedinjena sva tuga jeseni.

No šetnje postajahu sve rjeđe i kao da jesenje kiše sapirahu misli i osjećaje.

Ponovno se prišuljao zaborav u sivo zavijen.

A jučer, dok je nad gradom zamiralo sasvim nejesensko, gotovo proljetno poslijepodne i dok je nestajalo sunce za visokim krovovima susjedne kuće nisam nikoga više tražio. Ni tijelom ni mislima. Novi prijatelji pružili su mi ruku. Našli smo zajedničku Radost i Svjetlo.

Spustilo se tiho jesenje veče. Mrak je prodirao u sve pore gradskih ulica, zavlačilo se za uglove, ulazilo kroz pukotine, šuljalo se kroz poluotvorena vrata, sastajao se sa šušnjem vjetrom uznemirenog lišća, požutjelog i uvelog, koje je nestajalo u otvorima na cesti. Nestalo je u vječitom mraku.

Kiša je rominjala stvarajući barice na pločniku, a prolaznici bijahu tako rijetki i toliko tihi, te se činilo, da je grad napušten.

I sipi kiša umorno i sporo i mrači se nebo sve više, pale se postupno ulične svjetiljke, oživljuju prozori. Rojevi sitnih kapljica lete blistajući se u njihovu sjaju, udaraju u toplu zemlju, nestaju na njoj i u njoj, i sve je tako pusto i ljudi, kao da nisu živi, kao da su sastavni dio tog sumornog jesenjeg dekora.

Hodah ulicom. Gologlav…Kiša mi udarala u lice, slijevala se na obrve, nos, vlažila čelo i vrat, nestajala u naborima košulje.

Bio sam mokar i kisnuo sam sve više. Padalo je sve jače, no ja sam zamišljeno koračao dalje.

Jesen je, sve umire, gine, svuda kao da se zavlači neka tuga, neko tajanstveno mrtvilo.

Novembar 1967.

U trenutku, kad nas zahvati samozadovoljstvo zbog vlastitih uspjeha, možemo se bez imalo pretjerivanja smatrati duhovnim mrtvacima!

17. XI. 1967.

Dok sam jučer šetao gradom susrećući ne baš brojne prolaznike, javila mi se ideja za ime moje prve (buduće) zbirke pjesama. Ona će se zvati "Lutanja"

4. XII. 1967.

U jučerašnjem predvečerju, koje je lagano prilazilo iz sivih, sumornih visina, šuljajući se tiho između kuća i okljaštrenih, zamrlih stabala, moji su prozori šutjeli, veliki, mračni i zagonetni – prolaznicima. Ne znam zbog čega, ali upravo taj dio dana, taj trenutak njegova umiranja, ima za mene neko izvanredno značenje, neku čudesnu snagu.

I gotovo nikad, kada sam sâm ne palim svjetlo, već gledajući kroz čipke zavjesa kako propadaju obrisi poznatih predmeta, slušajući katkada i muziku s ploča, mislim na ono i one, koji su prošli ili tek imaju doći.

Posebno zimi, kad zapadne snijeg i pruži se predamnom zanosna slika nedirnute bjeline, posebno tada poprima ona – u jesen tako odbojna, blatna i neprijateljska ulica neku čudnu, nestvarnu ljepotu.

I tek kad blistav pokrov ogrne djela ljudskih ruku, pretvara se ta obična, gradska ulica u krajobraz, koji može zanijemiti.

I tada promatram boje, njihove odnose i lepršave oblike i mojom glavom prolaze slike već proživljenih trenutaka, često nevezan, ali prožete jednom jedinom sponom, ljubavlju prema prirodi.

Prolazio sam potpuno nezainteresirano pokraj Glavnog kolodvora. Zaokupljen posve banalnim mislima žurio sam prema nadvožnjaku, pogledavajući na sat i ako bez ikakovog razloga.

Buljeći još uvijek u svoje cipele počeo sam se uspinjati drvenim stepenicama nadvožnjaka. Već sam gore i bat mojih koraka dosadno odzvanja po natrulim daskama.

Duboko ispod mene tutnjala je željeznica. Dim, gareš, smrad. Nesvjesno podigoh glavu, skrenuh pogled i … gotovo uskliknuh od zaprepaštenja.

Dim se razilazio. Ogromno, užareno more grimizne vulkanske lave pružalo se spram zapada, svuda, kamo je dopirao pogled.

Uzdrhtah i osvijestih se.

Sunce je tonulo i njegov je disk nestao na horizontu.

Ali oni dugi, pomalo čađavi oblaci, što razbijeni mirovahu iznad moje glave, oni se kupahu u posljednjim poljupcima njegove topline, nevjerojatni, neopisivi.

Nebo je plamtjelo oko tamnih kontura južnih nebodera, prelazeći postupno u sivo-narančaste tonove.

Stajao sam kao okamenjen, naslonjen na prljavu željeznu ogradu, a moje su oči upijale prozračne, pastelne boje, koje nestajahu u visinama.

Gotovo sam plakao, što nisam slikar, htio sam stvoriti pjesmu, ali moj mucavi, siromašni jezik nije nalazio riječi za divote preliva, koji su zaokupljali oko.

O Bože, kako da pišem stihove, kad znam i poznajem tek nazive sedam osnovnih boja i par izlizanih epiteta za njihove nianse? Kako da opišem tu neviđenu igru, taj čudesni ritam što buknu nad gradom jednog običnog, kasno-jesenjeg dana?

Hvatao me očaj, strava, bespomoćnost, a ljudi su prolazili pokraj mene, čudeći se možda, čemu ja stojim, ne shvaćajući ništa, ne videći ništa, ne zamjećujući raskoš, ljepotu, koja se viđa tek jednom u životu.

Ljudi sivi, zabrinuti, slijepi.

To je bilo prošlog ponedjeljka. Običnog, u kome se nije ništa dogodilo.

A tri dana kasnije lutajući noću mokrim ulicama bez cilja i namjere, tužan i bez misli, zapravo u mislima turobnim i teškim, na usta mi i nesvjesno, bez vlastita htijenja – navre pjesma. Ali ne ona, što slavi posljednji sunčev pozdrav uzdrhtalom gradu.

Bila je to pjesma ranjena srca. Srca – bez nade.

Moje su tuge duge i goleme
boli su moje poput kišnih kapi
što sjetno sipe u sivim maglenim jutrima.

Izaći ću….

što ne ću prepoznati
kad jednom nađem.

Zar nije cijeli život samo jedna varka, jedno priviđenje.

11. XII. 1967.
Školska zadaća

Kad čovjek sjedi opčinjen prazninom svoje vlastite mašte, njegove se misli kovitlaju bez svijesti o sebi samima, njegov prazan i bezizražajan pogled uperen je u zamišljen horizont njegova vlastitoga vidnog polja, a njegovo lice dobija turoban i tup izraz, sjedinjujući se sa besmislenošću njegova položaja u prirodi, koja ga okružuje.

No kad njegove oči počnu bluditi prostorom, koje ga obavija, kada se sudare sa plohom predmeta, koje se nalaze ispred njega, izgleda taj čovjek neodredjen i bez značenja, skup boja, koje imaju svoje izrazito mutne i prljave tonove, no čije se konture gube u izmaglici vlasti te nesposobnosti shvaćanja. Užas! Tražim svjetlost i vedrinu. Da li to još postoji?

Da, postoji! Tražit ću je. Možda je pronadjem. Pitat ću sunce i mjesec, pitat ću ptice, koje se kupe oko mojeg prozora, pitat ću cvijeće u mojem vrtu. Pitat ću ih gdje imade radosti. Ta oni su radost. Oni će mi reći, gdje ću naći Svjetlost!

godina 1968.

Vidim dva puta, koja se otvaraju pred čovjekom, dva puta, koja ne predstavljaju njegovu moralnu negaciju.

Jedan je od njih - put logike.

Čovjek, koji krene tim putem, treba ga prihvatiti sa svim, što on donosi drugima, ali i njemu samome. Treba biti dosljedan. Taj put na kraju radja demone, ali on može biti častan. Postavlja se pitanje, da li čovjek ima pravo, da bude logičan do kraja. Taj put ne donosi sreću.

Drugi je put – put ljubavi. Ljubav nije logična. Jedino taj put može ispričati našu, ljudsku nelogičnost, jedino on može afirmirati čovječnost nelogičnoga. Taj je put težak, a u krajnosti stvara svece. Postavlja se pitanje, da li čovjek ima pravo stati na pola toga puta i ostati

tako nedovršen.

Treći je put bez logike, bez ljubavi, bez časti, bez ideala.

Put grijeha, poroka, prohtjeva i slabosti. Ali taj put predstavlja degradaciju ljudskosti.

19. I. 1968.
15 sati 15 minuta

Završeni su školski dani. Da li žalim za njima? Ne znam. Sa školom sam se riješio i onih obaveza, koje je ona sadržavala kao neizbježan zadatak u prvom redu provođenje šest sati dnevno sa gomilom, uglavno potpuno indiferentnih lica. Ne, ja zaista nisam čovjekomrzac, niti je moj razred loš kolektiv, baš naprotiv. Ali, kad se sve to dublje promotri – ostajala je praznina i dosada.

Sada se naprotiv osjećam oslobođen i preporođen. Balasta poznatih lica sam se otresao, a u koliko i dalje nastavim održavati kontakte s kojim od školskih kolega, onda će to biti s voljom i razlogom.

23. V. 1968.

Prijatelju moj,

što znači to, što će nam se jednom putevi ponovno ukrstiti, ako naša srca ostanu hladna i nijema.

Ž.

Dubrovnik
rujan 1968.

Jedini problem, koji poznajem jeste: kako pronaći čovjeka u onima, s kojima se dnevno susrećemo, kako pretopiti njega u sebe i sebe u njega, gdje i na koji način otkriti ljepotu prijateljstva.

Zagreb,
jednog sivog proljetnog
poslije podneva 1968.

Dragi gospodine Mišo,

Prošlo je već zaista mnogo vremena od našeg hodočašća u Lurd, a ja se tek sada javljam, šaljući Vam par fotografija sa tog putovanja.

Nadam se, da će one obradovati Vas i Vašu obitelj i ako neke nisu – nažalost - baš dobro uspjele.

Također Vas molim da mi oprostite tako dugo nejavljanje, koje je uzrokovano zauzetošću – radom na fakultetu.

Koristim ovu priliku da zajedno sa svojom majkom zaželim mir i sreću Vama, Vašem domu i Vašoj obitelji.

Vjerujem, da niste zaboravili one lijepe trenutke našeg hodočašća i da Vam je Marija podržala pouzdanje i dala snage za život, snage, koja je svima, a pogotovo Vama itekako potrebna.

A u tiho, drago predvečerje Badnjaka, molit ću se za Vas, kao što sam to činio i na putu Nade.

Vaš Željko

20. XII. 1968.

Ovo je pismo pisano slijepom pravniku iz Toronta, kojega sam sa Zlatkom za cijelog putovanja pratio pod ruku u njegovim nesigurnim koracima.

Ako sam ove noći izgubio djevojku, ako je ova noć bila tužnija, nego što je očekivano, ako je nedostajalo onog uobičajenog poleta i radosti s kojom se ulazi u Novu godinu – zaboravljajući na sve, ako – i još mnogo toga, onda je to šteta. Ali, ako sam ove noći – unatoč svemu – dobio prijatelja, onda sam ove noći dobio.

Našao sam prijatelja, koji misli kao ja, koji ne prilazi životu kao igrački. U njemu sam opet pronašao sebe.

Na Novu godinu 1969.

RAZMIŠLJANJA

Sjedim sam u sobi i dok vani pada snijeg – u sumračju, koje prodire kroz zavjese razmišljam o prošlim danima, danima davnim. To je bilo prije četiri godine, a ipak se svega tako jasno sjećam.

Prisjećam se svoje radosti, kad sam ugledao na stoliću u crkvi novi časopis "Crkva u svijetu". I donio sam ga kući. Našao sam poziv na suradnju mladih i to me je ispunilo neiskazanim zanosom. Odazvao sam se spremno. Ja i moji prijatelji. Htjeli smo svjedočiti za Krista. Javno. U štampi – bez straha.

Poslao sam tri pjesme i od onda nestrpljivo sam iščekivao izlazak svakog pojedinog sveska. Tražio sam svoje pjesme – iz mjeseca u mjesec. Gotovo godinu dana. Tada sam postao svjestan, da nikome nisu bile potrebne moje misli, moji osjećaji, moji zanosi i uvjerenje. Prezreli su me. Nisu niti odgovorili niti jednu jedinu riječ. Kao čovjeku. Možda to zaista nije vrijedilo, ali jednu riječ čovjeku! Nisam je dočekao. Ni, ja ni moji prijatelji. Niti do današnjeg dana.

Mislili smo, da je naša dužnost svjedočiti za Krista. I naše pravo. Ne radi njih – odraslih, nego radi nas sviju, radi generacije koja dolazi, radi mojih prijatelja, koji su se počeli gubiti u sumnjama. Htio sam pružiti ruku onima, koji su bili mladi kao i ja. Htio sam radi njih posvjedočiti svoju vjeru. Biti svjedok Kristov radi onih, koji su tražili Svjetlost, a padali u mrak.

Prezreli su naš odaziv, našu suradnju. Nikom nismo bili potrebni.

Sa gorčinom sjećam se tih dana i svog dubokog razočaranja. A prošlo je već 4 godine.

Razderao sam svoje pjesme. Danas žalim za njima, jer su bile dio mene, odraz mojih stremljenja, mojih zanosa. Moje mladosti. Kao da sam razderao svoju dušu.

Kad sam jednog dana razderao i posljednju pjesmu "Razapet" primijetila je to mama i kad sam otišao od kuće – od komadića papira sastavila je opet moju pjesmu, a da ja nisam znao. I mimo moga znanja poslala je Dr Andriću. Kad mi je Dr. Andrić poslao prvi otisak – znao sam sve. Bio sam ljut, revoltiran, jer sam znao, da će biti štampana radi mojeg tate, radi moje mame, a ne radi mene, radi vrijednosti same pjesme. Pa u Splitu su je prezreli. Postala je hrpa pepela. Zašto bi sada vrijedila!

decembar 1970

REMINISCENCIJA

Izgubio sam neke prijatelje. To je bilo vrijeme "slučajeva" u Crkvi. Zovko, Zadar, Djakovo i toliki drugi, koji su potresali Crkvu. Događaji u Hercegovini – slomili su mnoge.

Zazidali su crkve, jer su zazidali svoja srca. A mladost je tražila širom otvorena vrata Svetišta, tražeći Svjetlost.

Radi zazidanih srdaca – mladost se izgubila u mraku. I ja sam zakoračio jednom nogom u mrak. Mjesecima sam se pitao, kako je to moguće, tražio grčevito odgovor. Mislio sam, da će se srušiti cijela katedrala vjere, koju sam tako pomno izgrađivao u svojem srcu.

Danas lutam sam i tražim prijašnje zanose. Izgubio sam neke prijatelje, a vjerovali smo, da smo jedno. Zajednica – misli i osjećaja. Danas ne govorimo više istim jezikom, ne gledamo u istome pravcu. Naši su se putevi razišli. Pružam ruke za njima, da se vrate. Ali se ne vraćaju više. Podigli su zid oko svojih srdaca, zid sličan zazidanim crkvama.

Gledam kako posrću, gube se. U mraku. A tražili su Svjetlost.

Tko je kriv?!

Da vičem "optužujem"?

Da li bi tko čuo?

listopad 1971.