Ljubim tišinu

Razmišljanja o životu

ŽELJA

O da mi je vidjet jesen
i lišće što s grana pada,
te jesenje sive magle
o da mi je vidjet sada.

O da mi je vidjet kišu
što po oknu bije živo,
o da mi je vidjet nebo
to jesenje nebo sivo.

O da mi je vidjet zimu
i sniježak što zemlju krije,
taj pokrivač snježni, bijeli
i seoce što već spije.

O da mi je vidjet djecu
sa skijama nekud žure
elastične saonice
što sa djecom niz brijeg jure.

Tek proljeće bujno, milo
puno pjesme, puno cvijeća
potočiće što žubore,
to bi vidjet bila sreća.

O da mi je čut slavuja
što kroz tihe poji luge,
poji pjesmu o slobodi,
pjesmu sreće, a ne tuge.

O da mi je vidjet ljeto
i Sunce što s neba žari
o da mi je vidjet more
i Marjana divne čari.

Tad bih i ja bila sretna
kao ptica usred luga,
tad bih znala što je sreća,
što je radost, a ne tuga.

OSJEĆAJ SAMOĆE

Često lutam sama ulicama grada
Dok sivi oblaci svud po nebu jure
Ja susrećem ljude dušom punom jada
Što umorni nekud k svome cilju žure

Ja ne vidim grada, nit turobnost ljudi
Tek osjećam samo da ih nešto muči
Dok u mojim grudima osjećaj se budi
I dok brza rijeka uzburkano huči

Što ti ljudi traže da li svjetlo sunca
Il vječitu tamu koja mene prati
Il vihor vjetra odozgor sa vrhunca
Il mjesečevu zraku što mi kosu zlati

Oni traže svjetlost, plavetnilo neba
Bistre potočiće što hitro žubore
Sve što ljudskom srcu i oku zatreba
Prekrasnu prirodu i čarobne gore

Sve što čovjek želi priroda mu pruža
Nebo, more, cvijeće, prekrasne ravnice
Mirisne cvjetnjake pune divnih ruža
Livade i šume, raznolike ptice

A ja lutam sama s tugom u
Očima dok tiha priroda miruje i šuti
Pitam ju dal za mene bar malo svjetla ima
A priroda mi šutnjom suzno oko muti.

1951./1952.

NAŠ ŽIVOT

Tama i patnja kroz život prate nas
Mi prolazimo ulicama prepunim buke
Ponekad začujemo neki tihi glas i
Osjetimo blag stisak ruke

Čekajte prijatelju proći ćemo skupa
Ovdje je prijelaz, stub ili pruga
Dok nepoznat čovjek tiho kraj nas stupa
A naše srce mori teška tuga

O zašto nam smeta buka vozila
Zašto nam treba od ljudi pomoć
Što mi nismo ptice da imamo krila
Pa da nam ne smeta ni buka ni noć

O sudbino kleta bez truna milosti
Sudbine bič tvoj odviše je krut
Život naš teče sa malo radosti
Težak i naporan je svih nas slijepih put.

ZAŠTO PLAKATI

Zašto vrele suze moje oči mute
O zar sam klonula, zar bi plakat htjela
Dal te suze oka nešto bolno slute
Oh! Ja plakat ne ću, ja plakat ne bih smjela.

Dal' plačem od sreće ili pak od tuge?
Zar suzama svojim potoke da stvaram
Zašto svojim plačem žalostim druge
I nepotrebnom suzom da sama sebe varam.

Što mi suze daju? Samo teške boli
Ja hoću da smiješak počiva u oku i da moje
Srce samo pjesmu voli
Melodiju jasnu, tihu i duboku.

Melodija tiha u srcu mi sniva, a
Duša mi kliče dosta bješe plača
Dok u oku mome gori vatra živa jer
Volja je moja i od suze jača.

1951. godine

MOJ BOL

Težak i mučan je bol moj
Za mene nema sreće
Ja nemam životni cilj svoj
Za mene ne cvate cvijeće.

Što vide moje oči
Tek blagu sunčevu sjenu
Za mene postoji samo čar noći
Stog ljubim tišinu njenu.

Ponekad mi srce zaželi mira
A teška bol steže mi grudi
Ljudska me zloba u srce dira
Jer zlobni su i okrutni ljudi.

Jedina mi je utjeha priroda ta
Ona mi slatku radost pruža
Kada se budi od zimskoga sna
Tad osjećam blag miris ruža.

Sve drugo boli me od tog ljudskog roda
Zar moje srce može da voli
Patnja je moja ko' uzburkana voda
Jer ljudi ne znaju za tuđe boli.

Srce mi bolno i uzbuđeno bije
A teška bol steže mi grudi
Zar se još netko mom udesu smije
Oh vi ponekad preokrutni ljudi.

MOJA DUŠA

Slušam tihi jecaj zvona
Što u daljini negdje zvone
Razliježe se tužni jecaj
U kom moja duša tone.

U zvucima tog jecaja
Moja bolna duša luta
Svud je tama nigdje svjetla
Moja duša ne zna puta.

Uz akorde tih zvukova
Moja jadna duša plače
Dok i gore na zvoniku
Zvono tužno jeca jače.

Što me peku boli duše
Što me muči jecaj zvona
Dušu mi je izmučila crna tama tog sutona.

KRUTA REALNOST

O realnosti kruta ti kao oštrica mača siječeš
O realnosti kruta kao usijano željezo tu u duši me pečeš.

Mučiš me i progoniš kao surovi tiranin krut
Guraš me u ponor i zatireš moj nejasni put.

Ja bježim ti ipak dostižeš me oštricom mača
O realnosti kruta zar od svega ti si silnija i jača.

Zar od tebe na svijetu ništa više ne važi
Da, samo mašta al' to je iluzija laži.