Katarina Glavanić–Lukić Seka





PERIVOJ SREĆE

Zbirka pjesama
Osijek, 2006.






P R E D G O V O R

Za vrijeme moga službovanja u Osijeku skupina članova Mladeži euharistijskog pokreta (MEP), čiji sam bio duhovnik, posjećivali su bolesnike i hendikepirane; prema pravilima MEP-a nastojali su im svjedočiti kršćansku ljubav i donositi radosti u njihove živote, opterećene patnjom i križem. Tako smo upoznali i slijepu gospođu Katarinu Lukić, koja živi sama u svome stanu u Osijeku. Kad sam je prvi puta posjetio ostao sam ugodno iznenađen, a u što se svatko uvjeri kad je posjeti. Već nakon pozdrava uočavate da u njezinim riječima s kojima vas prima nema ni trunka žalosti, potištenosti, naprotiv: iz svake njezine riječi struji vedrina i radost, dobro raspoloženje. I događalo se suprotno: mi smo mislili donijeti njoj utjehe i kršćanske vedrine, a ona je to u stvari prva nama udijelila.

Živi sama u svome stanu. Ali je u stalnom kontaktu sa svijetom preko radija i telefona. Često se javlja u radijske emisije, a povezana je također i s Udrugom za slijepe. Kad se dođe k njoj, osim njezinom vedrinom posjetitelj ostaje ugodno iznenađen urednošću i čistoćom kojom blista njezin stan. Nitko ne bi pomislio kad vidi tako uredno i ukusno uređenu sobu da sve to održava jedna osoba koja nema vida! Gdje je tajna Katarinine vedrine i životnog optimizma? Sigurno, najprije u njezinoj dubokoj i čvrstoj vjeri kojom je prihvatila križ koji joj je Bog poslao.

Kod jednog od mojih posjeta rekla mi je da piše pjesme. I recitirala mi je neke od njih. Predložio sam joj da te pjesme stavimo na papir. Naši mladi iz MEP-a su pošli do nje i zapisivali stihove brojnih pjesama što ih je ona sve čuvala u svome izvanrednom pamćenju. I evo ih sada ovdje. Svrstali smo ih u nekoliko cjelina i predajemo ih javnosti. Neka ona vedrina i radost kojom Katarina zrači dođu kroz ove pjesme i do onih koji će ih čitati. Današnja tehnika preko Interneta omogućava nam da naše sadržaje učinimo još dostupnijima javnosti pa smo tako Katarinine pjesme stavili i na web stranicu Mladeži euharistijskog pokreta preko koje smo se s njome i upoznali. Pjesme možete naći na web stranici: www.ffdi.hr/mep u direktoriju „Perivoj sreće“.

1998. godine Glas Koncila objavio je u tri nastavka reportažu o Katarini. U toj reportaži Katarina priča o svome životu, o svojoj patnji kao i o svojoj vjeri. Tu reportažu donosimo u nastavku kao njezinu biografiju i kao najbolji uvod u njezine pjesme.

Ako želite obradovati Katarinu svojim pozivom, ili još točnije, ako želite da Vas ona obraduje svojim životnim optimizmom nazovite je na telefonski broj u Osijeku: 031/560.548

o. Božidar Nagy, DI






»Braća naša zaboravljena«
Glas Koncila o Katarini Lukić

Katoličke novine Glas Koncila objavio je u rubrici „Braća naša zaboravljena“ u tri nastavka opširan članak-reportažu o slijepoj Katarini Lukić u brojevima od 22. veljače, 1. ožujka i 8. ožujka 1998. Naslov članka bio je „Bijeli gumb s košulje“. Napisao ga je vlč. Luka Depolo. Ovdje ga donosimo u cijelosti.



Bijeli gumb s košulje

O Božiću prošle godine u prigodnoj božićnoj radijskoj emisiji javila se Katarina iz Osijeka. U njezinu glasu osjetili smo osobit treptaj i bogatstvo. Uoči sv. Lucije bila je pala i povrijedila rebra. Ipak, smogla je snage i stala nam pričati svoj život: »Rođena sam u Tesliću, 12. 11.1927. od oca Ivana koji potječe sa sjevera Bačke. Roditelji su mu bunjevački Hrvati. U ono vrijeme doselili su u Županju gdje se moj tata rodio. Moja majka Klara rođena je u Babinoj Gredi. I u njihovo vrijeme bilo je tih nesretnih seljenja, emigracija, pa su mamini roditelji selili u Bosnu dok je mami bilo šest godina. U tim ratnim nevoljama moga tatu je prvo uzela k sebi jedna mađarska obitelj. Htjeli su ga posvojiti, ali pokojni dida se nije mogao s time složiti pa je tatu uzeo k sebi. Devetsto osamnaeste moji su se roditelji vjenčali. Tata je bio u ratu pa se nisu mogli vjenčati devetsto šesnaeste kad im se rodilo prvo dijete, moja najstarija sestra Štefica. Devetnaeste se rodio Mirko, pa sestra Elizabeta. Onda nam je umrla sestrica Tonkica s tri i pol mjeseca. Potom je došao brat Stjepan. Onda sam se rodila ja, a nakon mene Rozalija i najmlađi brat, trideset drugo godište. Bio bi još jedan dječak, ali mama je uvijek bila vrijedna i puno je radila. Tako je trudna podizala veliki lonac za rublje i dijete se 'otkinulo'.

Roditelji su nas sve školovali. U mojoj devetoj godini učiteljica je primijetila da počinjem prinositi knjigu blizu očiju, da čitam postrance. To joj je bilo sumnjivo i poručila je tati da dođe da se malo porazgovaraju i dogovore što ćemo dalje. Tata je došao na razgovor s učiteljicom, ali nije vjerovao da gubim vid. Oči su mi bile čiste, tako da on nije vjerovao da se tu radi o slabovidnosti ili nečem drugom. I kad mu je njegova sestra Barica rekla: Pazi, Ivane, dijete ćeš za koju godinu voditi slijepo, on se ljutio. Znao joj je reći: Ti si popila mozak cijeloga svijeta. Ne, nisam, govorila bi njegova sestra, već ti po viđenju svom kažem: S djetetom nešto nije u redu. Počela sam proživljavati nesvakidašnje nezgode.

U prvi mah, kad sam počela čitati, vidjela bih lijepo. Poslije su se sva ta slova pomiješala, počela su plesati kao da igraju kolo. Onda sam odustajala od čitanja. Učiteljica je odmah vidjela da se sa mnom nešto događa pa me nije htjela više ni zamarati. A da zlo bude veće, još prije svih tih događaja s mojim vidom, bila sam se razboljela. Imali smo liječnika koji je bio cijenjen i poštivan čovjek. Kad me došao pregledati, bila sam u nesvijesti. Da bi mi spasio život, dao mi je jednu injekciju pod koljeno. Tada mi je povrijedio žile. Nakon toga je počelo s tim mojim poremećajima vida. Imala sam upalu pluća, porebrice, bubrega. Sve se vezalo jedno na drugo. Kad sam prizdravila, bila sam gotovo zaboravila hodati. Uz pomoć moje sestre i sestrične ponovno sam prohodala. I kad sam krenula u školu, nastale su te teškoće s čitanjem koje sam počela opisivati. Čim bih sjela u klupu i sagnula glavu, počelo me škakljat u nosu. Odmah bih digla ruku za znak učiteljici da moram ići van. Kako me dugo nije bilo u školi, učiteljica je poslala djecu da vide što je sa mnom. Djeca su me puno puta našla gotovo onesviještenu jer mi je krv puno išla iz nosa. Od nemoći sam gubila svijest. Djeca su me znala na rukama donijeti u školu. Vjerojatno je i sve to utjecalo na gubljenje vida. Tata je bio prilično tvrdoglav. Nije si dao dokazati da gubim vid, pa je jedne večeri sam učinio pokus sa mnom. Kod mene su bili znakovi, kako narod kaže, 'kokošjeg sljepila'. Tata je uzeo jedan mali bijeli gumb s košulje i bacio ga na pod. Gumb je pao u zasjenak između stola i postelje, u tamni prostor. Počela sam tražiti, pipati taj gumb po podu. To bi bio znak svakom drugom čovjeku da nešto nije u redu. Mlađa sestra je htjela dohvatiti taj gumb, ali tata nije dao. Stao me jako grubo tući. Mama me pošla braniti, ali tata je nastavio u svom naumu. Što mu se te večeri dogodilo u mozgu, to nikada nisam mogla shvatiti. Mama me uspjela nekako otrgnuti od njega. Odnijela me u sobu. Ponovno sam dobila upalu pluća. Njega je strašno progonila savjest, jer moj tata je bio pametan čovjek. Bio je poslovođa u tvornici, predsjednik čitaonice, predsjednik športskog kluba, Napretkova društva, član crkvenoga pjevačkog zbora. Svuda je prednjačio i svuda je bio prvi. Svi smo se pitali što se to dogodilo s njim da se te večeri tako ponašao u svojoj obitelji. Nije imao mira u svome uredu pa je u tijeku rada znao doći doma i vidjeti što je sa mnom. Jedanput me našao kako spavam, pa je kleknuo na pod. Kad sam se probudila, vidjela sam ga gdje kleči na podu. Zagrlila sam ga. Počeli smo skupa plakati, pa me on upita: »Kćeri, možeš li mi oprostiti? Mi smo roditelje oslovljavali sa 'Vi', pa sam mu rekla: Tata, ja sam Vama oprostila odmah. Zaboraviti to neću nikada. Eto, kćeri, nastavio je. Prijeđi preko toga. Oprosti mi. Vidim da sam pogriješio.«

»Nakon onoga nemilog događaja s bijelim gumbom s košulje, kad me otac pretukao, sve se odvijalo kao na nekoj vrpci – njemu naočigled«, nastavlja pripovijedati Katarina koja je gotovo od rođenja imala teškoća s vidom, a njezin glas odaje veliko bogatstvo. »Jednog dana otac je okopavao cvijeće u prednjem dvorištu a mama je radila nešto u bašči. Oboje su bili vrlo vrijedni ljudi. Tata je imao u tačkama sav alat za kopanje, vile, motičicu, grablje. S tim je okopavao proljetno cvijeće. Uvijek sam imala sklonosti za posao. Kod nas u Tesliću kod jedne kuće je bila voda za piće, a kraj druge voda s rijeke Usore. U stanovima nismo nitko imali vodu. Pošla sam s amperom po vodu. Uvijek kad sam dolazila iz tamnog prostora na svijetli prostor, nisam ništa vidjela. Tako padnem preko tih tačaka i sva se isiječem na to oruđe. Kako sam vrisnula od bola, a tata od straha, mama dotrči iz bašče. Tata me držao na rukama svu krvavu. Bože moj, Iva, pa što ti je dijete napravilo da si je ubio. Pa, Klara, nisam je ubio. Pala je pa se sva isjekla. Od toga dana počele su moje tegobe. Bilo je dana kad sam molila Boga da što prije oslijepim, jer sam jedno vrijeme sve duplo vidjela. Živci su popuštali. Mrežnjača nije mogla valjda odoljeti. Periferija oka bila je jača i bolje sam na nju vidjela od središnjeg dijela oka. Pa sam se mučila i uvijek sam glavu okretala kad sam nešto željela vidjeti.

Jednom sam prilikom išla u pekaru da bi donijela kruh. Slučajno se tata našao s pekarom, njegovom braćom i još mnogim ljudima. A nailazio jedan mladić s biciklom. Vidjela sam dva bicikla. Htjela sam proći između njih dvojice. Mladić se spetljao. Nije znao kuda će. Kamo god krene, ja sam pred njim. Tako da me je na kraju smotao pod bicikl. A moj tata, kako je bio nagao, istrči iz te pekare i dečku prilijepi šamar. A dečko, kako je bio osamnaestak godina, odmah je rekao da će tatu tužiti. Na kraju se tata s tim dečkom sporazumio da je prošlo bez predavanja na sud, jer su se svi uvjerili da sam ja duplo vidjela. Meni su se takve neprilike stalno redale. Puno puta sam zaželjela i mami rekla: Jedva čekam da oslijepim. Mama kaže: Božje dijete, pa što je tebi. Pa kako, mama, što mi je. Pa koliko se patim? To nije nikakav život. I onda postepeno, stvarno, sve manje i manje sam vidjela. Vidjela sam devet godina. Ali je sve to bilo makar kako.

Na našu nesreću četrdeset i četvrte godine tata je bio strijeljan. Mi smo se mladež toliko veselili oslobođenju Teslića a nismo shvatili čemu to sve skupa vodi. I u ono vrijeme bila je najezda na Hrvate i Muslimane. Pošla sam u Komandu grada. Tamo se našao neki komandant, bez ruke je bio. Ja kleknula i zagrlila mu noge i zamolila da tatu barem pokopamo kao čovjeka na groblju.

Mama, mlađi brat i ja bili smo prisiljeni otići iz Teslića jer smo ostali bez ikakvih sredstava za život. Otišli smo u Vrbanju kod tatine sestre. Tamo su došle moje sestre Elza i Rozika. Bilo je vrlo teško živjeti. Elza je s posuđenim šivaćim strojem zarađivala nasušni kruh za nas sve. Kod nekih je radila za brašno, kod nekih za mast, kod nekih za drva, i tako smo preživljavali. Iz Vrbanje sam se seljakala u Zagreb, pa u Tuzlu, pa iz Tuzle opet u Zagreb, pa se opet vratila u Vrbanju, pa u Slavonski Brod i onda sam četrdeset i devete došla u Osijek da bih se zaposlila u poduzeću 'Rad'. To je bilo poduzeće za slijepe. Najprije smo pleli mreže. Imala sam osjetljive ruke i to mi se usijecalo u kožu. Radili smo dječje igračke, pa lopte. Nije bilo gumenih lopti kao danas. Žene ili djevojke koje vide rezale su djeliće kože i šivale. Mi smo onda to punili piljevinom i oblikovali loptu. Tu je trebalo puno snage i umijeća. Uvijek su mi dečki pomagali jer nisam bila to u stanju raditi. Onda smo prešli na 'košaračiju'. Balon-flaše sam lijepo opletala i stvarno sam to super radila, ali nije bilo nikad snage da dovršim dno i napravim sama ručku. Uvijek mi je pomagao kum kojemu sam bila vjenčana kuma.

Kad sam došla u Osijek, na moju nesreću još nije bilo zavoda za slijepe. Bila sam smještena s gluhima. To je strašna kombinacija. Oni mene nisu ni razumjeli ni čuli, a ja njih nisam vidjela. Tako je dolazilo do velikih nesuglasica. Na sreću, bila sam samo šest dana u tom zatvoru. Na moju sreću jedan bračni par mi je predložio da dođem k njima i boravila kod njih šest mjeseci. Oni su me naučili samostalnosti i kretanju po gradu. Jednom sam tako šetajući gradom primijetila da me netko prati. Prišao mi je jedan muškarac i pitao me: Sjećate li me se po glasu, seko? Tako su me svi zvali u Tesliću. Za divno čudo, on je bio u Tesliću domobran, i ja sam ga odmah prepoznala po glasu. Ja kažem: Stevo, a on veli: Vidi, vidi kako me se sjeća. I od toga dana je on mene uporno pratio kamo sam god išla.«

»S čovjekom koji me uporno pratio kamo god sam išla i želio mi u svemu pomoći ušla sam u vezu koja se raspala. U kući sam se dobro snalazila. Vodu nisam imala u kući nego na dvorištu, pa šupa na dvorištu. Sama sam ložila vatru, donosila drva i vodu. Dogodilo se da sam i drva sama cijepala. Poduzeća mi je bilo daleko od kuće. Koji put se netko ponudio da me prati, ali sam išla i sama. Na putu do radnog mjesta imala sam rampu, prijelaz preko šest kolosijeka. Jedno sam jutro zalutala i našla se sred kolosijeka. Nailazila je lokomotiva s tri-četiri vagona. Željezničar mi je vikao: Desno, desno…Krenula sam desno, ali sam išla prema vlaku. On je računao od sebe na desno, a ja sam pošla na svoju desnu…Trebala sam ići nalijevo. U posljednji trenutak on je skočio i povukao me na zemlju između željezničkih pragova. Tako mi je spasio život. Inače bismo bili oboje pogaženi.

Bila sam vedre prirode i sačuvala sam takav duh, sve do danas. Velika je borba bila u tijeku života. Odlazila sam na liječenje u Sarajevo, ne bi li mi se vid vratio. Ali, ništa od toga. Nakon pet godina radnog staža išla sam u mirovinu. Tada je bilo osobito teško. Ostala sam bez drva. Razboljela sam se od upale pluća. U stanu mi je bilo kao u ledenici. Teško je bilo ugrijati. Samo sam u kuhinji ložila. Trebalo je po pet, šest metara drva zimi. Prijateljica me uzela k sebi. Nije mogla dopustiti da se smrzavam. Potom sam dobila stan u kojem sam i danas, u osječkom naselju Jug II. Stan je prekrasan. Jednosoban. Udoban. Sunčan, svijetao…Kad sam doselila, radovala sam se kao malo dijete. U tijeku dana išla sam više puta spuštati rolete. U stanu u kojem sam dotada bila nikada nije sunce sjalo. Samo ujutro, kao da se našali, a u tijeku dana više ga nije bilo. Očima razabirem svjetlo i tamu. Dosta mi smeta svjetlo. I danas sve po kući mogu sama. Prošle sam godine imala malu nesreću, baš pred svetu Luciju, trinaest dana prije Božića. Imala sam veliko spremanje u stanu za božićne blagdane. Devet puta sam se popela da obrišem prašinu na visećoj kuhinji, mora da sam promašila stolac i pala sam na stol. Na moju sreću povrijedila sam samo rebra. U prvi mah mislila sam da je kralježnica otišla. Rekoh: Bože, ode mi kralježnica. Ostat ću nepokretna. To mi je bila prva misao. Ali, na moju sreću, pala sam anđelu čuvaru u krilo.

Kod kuće smo bili odgojeni u vjeri. Tata je bio zborovođa u crkvi. Roditelji su vodili skrb da redovito idemo u crkvu. Mi smo svi to i htjeli. Koji put bi se zaigrali pa smo zaboravili otići na večernju pobožnost – krunicu, litanije, blagoslov s Presvetim. To smo zvali večernjica. Tata je odmah pitao: Tko je bio, tko nije?

Više puta nam je tata priuštio da kao djeca imamo priredbu u našem dvorištu. Imali smo smisla za glumu, osobito Rozika, Franjo i ja. Ljudi koji su prolazili uz naše dvorište prema toplicama u Tesliću zaustavljali se i gledali što mi radimo. Koji put su nam i novčić dali uz velike pohvale našoj glumi. Na taj smo način lijepih novaca skupili za priredbu. Svi smo zajedno dali riječ da ćemo taj novac darovati svetom Anti u dobrotvorne svrhe. Odmah sam nosila novčiće na oltar svetoga Antuna i stavljala u škrabicu. Drugi su bili mudri. Znali su već tada da slabo vidim, jer sam s devet godina počela gubiti vid, pa su oni stavljali novac pokraj škrabice. Kad bih ja pošla, oni bi pokupili novac i kupovali si kolače. Čudila sam se otkud im novci za kolače. Bila sam sretna da sam svoj novac darovala za siromahe.

Roditelji su vidjeli da sam sposobna i da imam veliku želju raditi. Znala sam na duplim ljestvama brati lipu, od drveta do drveta. Pred našom kućom bilo je četrnaest lipa. Šljive sam brala i penjala se na krovove. Išla sam u ptičja gnijezda. Mama me upozoravala: Dijete, u gnijezdu se ponekad i zmija može naći. Tata nije nikad mogao ostaviti bicikl da bude meni nadohvat ruke. Makar slabovidna, trčala sam za biciklom. To je bilo jače od mene. Morala sam ga uzeti i voziti. Tata više nije znao što će sa mnom. Rado sam planinarila s drugom djecom. Preko Usore smo išli na Crni vrh. Na tim izletima, kad smo išli brati eriku, planinsko cvijeće, znao nas je i poskok pogledati. Kao djevojčica dobro sam plivala. Čak sam znala i klizati.

Sastavljala sam i pjesme. Nisam znala sljepačko pismo na brajici, pa sam svoje pjesme zapisivala po pamćenju. Znala sam ih naizust. Prvu sam pjesmu, u sedamnaestoj godini života, sastavila 'Mome Kristu': 'Moj Isuse, faljen budi, /Hvale te i slave ljudi./ Tebe slavi čitav svijet,/ jer si mučen, razapet.' To je prva kitica, a ima ih više. Drugu sam pjesmu napisala 'Kraljici Hrvata'.

Trinaest sam puta do danas operirana. Osobito je bila teška operacija u tijeku prošloga strašnog rata. U kolovozu devedeset i prve granata je pala na cestu uz moju kuću. Oštećena fasada i stolarija na prozorima. Još nisam uspjela popraviti. Posljednjih godina ne izlazim iz kuće. Osjećam se kao sobni cvijet. Teško mi se samoj snalaziti u naselju Jug II, a do središta grada je daleko. Ipak, ne gubim vedrinu, već pozivam mlade da ne posustanu pred životnim teškoćama. Nikad ne propuštam molitvu. Redovito se molim po dva sata dnevno.«

Katarinin primjer potiče nas da se u tijeku korizme hrabro suočimo sa svim životnim teškoćama vjerujući u uskrsnuće – novi život u svjetlosti.

Luka Depolo