Dokaz za Božju opstojnost

Dva puta Stanko je organizirao hodočašće u Mariju Bistricu među svojim kolegama iz ministrantskog društva. Bilo je to godine 1947. i 1948. Oba puta išlo se pješice iz Kustošije preko Laza, a povratak je bio vlakom. Prvi put sudjelovao je i Stankov otac. Drugi put krenuli su dan ranije i prespavali u Rauchovoj lugarnici na Sljemenu. Ondje su večerali i odmah pošli na spavanje u lugarev štagalj na sijeno. Dalje nam pripovijeda Gaga:

— Ostali iz grupe brzo su usnuli. Ja nisam mogao što od pikanja sijena, što od cvrčaka i šuma lišća a najviše od lugareva psa. Bila je divna mjesečina. Svjetlo je prodiralo kroz pukotine među crepovima. Kroz veće otvore mogla se vidjeti i po koja zvijezda. Okretao sam se. Odjednom začuh Stankov glas:

— Gaga, kaj ti ne spavaš?!

— Spavam, odgovorio sam, ne hoteći ulaziti u raspravu.

Umirio sam se. Kradomice sam pogledavao na Stanka i primijetio da ni on ne spava. Imao je sklopljene ruke kao kod sv. mise. Molio je.

Ujutro smo rano krenuli i stigli oko devet sati. Nakon ručka društvo se bilo rasteplo po okolišu. Stanko i ja ostali smo sami. Pod sinoćnjim utiskom njegovih sklopljenih ruku upitah ga:

— Stanko, kako si siguran da Bog postoji, što ti služi kao dokaz?

— Sveto Pismo! — rekao je Stanko kratko. Možda je dodao još koju riječ, koja je samo pojačala taj kratki odgovor. Rekao je to tako uvjerljivo da više nisam osjećao potrebu da ga išta pitam. Diskusija je bila svršena. Nije se ništa začudio što ga to pitam, jer smo se dobro poznavali. Bio je k tomu i mlađi od mene, imao je tada četrnaest a ja petnaest godina. Ali sam ga smatrao ličnošću kojoj se može povjeriti, obratiti se u teškoćama, jer sam ga vidio da moli. Tolike sam ljude vidio da mole, ali njega vidjeti, bilo je to nešto posebno. Vidjelo se da je pametan, pošten, iz obitelji intelektualaca koja je imala vjeru, i to je ulijevalo pouzdanje...

Nakon nekoliko dana po povratku s Bistrice uzeo sam Sv. Pismo Novog Zavjeta i pročitao ga pažljivo. Želio sam odgonetnuti što je to u Sv. Pismu te je bilo dostatno da Stanko imade toliku vjeru, i da je na moje pitanje odgovorio upravo onako. Pročitao sam ga još jedanput. Poslije toga nisam više imao potrebe Stanku postavljati slična pitanja.

Vjerovali ili ne, Sv. Pismo mi je godinama na dohvat ruke, stalno ga držim kod uzglavlja, čitam i prečitavam. Kad mi dođe kakav problem, teškoća, sumnja, otvorim Sv. Pismo i problem se riješi. Onaj Stankov kratki odgovor na moje pitanje bio je veoma važan moment u mome životu za moju vjeru. Jedna novina, koja mi je puno značila, jadan skok u novu kvalitetu, jedna velika pomoć u situaciji kad sam kao mladić imao vjerske probleme i sumnje, a želio sam biti dobar kršćanin i vjernik. Kad je čovjek bolestan, dobije lijek i ide dalje. Tako je to bilo za mene onog momenta.

Njegov odgovor mi je još danas toliko bliz, tako prisutan, kao da mi je jučer izrečen. Bio je dečko koji je posjedovao Boga. Njemu je »bilo jasno«. Kad naiđemo na nekoga kome je sve jasno ne religioznom području, onda on postaje za nas norma, granica.

Bilo je u njemu toliko toga lijepoga što kao djeca nismo puno shvaćali. Bili ste u društvu, s jednim dečkom od kojega ste toliko toga dobili, a da mu niste mogli vratiti. Poslije smrti tek ste mogli vidjeti kako je bio izvanredan, izuzetan. Iz njega je nešto izbijalo što vas tjera da mislite o njemu.

Nestao mi je u jednom dijelu života i osjećam taj nedostatak, iako imam puno prijatelja. Prema njemu još uvijek osjećam nekakav dug. U njemu ste vidjeli što ste vi željeli biti, a niste uspjeli... I kad je umro, ja nisam plakao, jer nisam mogao vjerovati da ga nema više među nama, — završava Gaga.


prethodna sljedeća