Između života i vječnosti

Iako je bio najteže ranjen, Stanko je bio posljednji prevežen u bolnicu i to običnim taksijem. Na mjestu nesreće sam si je pokušavao pomoći, vežući si kaišem lijevu nogu, koja mu je bila, tako rekavši, odrezana ispod koljena. Kad su mu prisutni htjeli pomoći, odgovorio je, misleći da su drugi stradali teže: »Pomozite najprije drugima, njima je potrebnije«. Rijetka prisebnost duha i nesebičnost kod jednog mladića u ovakvim slučajevima.

— Bila sam u službi, — pripovijeda nam medicinska sestra, gđa Ankica Klasnić, — kad su dovezli Stanka. Dok sam ga skidala, bio je tako strpljiv. Primijetila sam da je uza se nosio sv. sličice. Ovo je pravi katolički mladić, odmah sam pomislila. Zamolio me da što prije obavijestim o. Scheibela, njegovog ispovjednika, što sam i učinila...

Stanje Stankove noge bilo je veoma ozbiljno. Liječnici su pitali i roditelje da li da mu nogu amputiraju ili da mu je pokušaju spasiti. Imajući u vidu Stankovu budućnost i njegovu ljubav prema planinarstvu, odgovorili su kao i on: Ako je ikako moguće, neka je pokušaju spasiti. Operacija je trajala do jedan sat u noći. Noga je bila spašena i moglo se ponadati da će Stanko uspjeti preboljeti.

Nakon operacije Stanko je smješten u šok-sobu. Tek poslije dva dana mogli su ga posjetiti njegovi najbliži. Majka je naravno bila posebno zabrinuta i slutila je ono najgore. Stankov otac ju je međutim umirivao i neprestano je poticao da prepusti sve Bogu i u njega se pouzdaje, kao što je to on činio

O. J. Scheibel, DI, Stankov ispovjednik, mogao je k njemu doći tek u srijedu. Prije mu nije dopustila uprava bolnice. Stanko je obavio veliku ispovijed i primio bolesničko pomazanje. Pričestiti se nije mogao jer je stalno povraćao.

— Prvi puta kad sam ga vidio nakon operacije, — pripovijeda nam njegov otac, — bio je još svjež. No drugi puta, bilo je to u srijedu, već su se jasno opažali tragovi trpljenja. Noga u gipsu malo uzdignuta, ruke raširene za infuziju. Žeđao je, ali piti nije mogao, jer bi odmah povratio. Činio mi se upravo kao razapet, tako je imao patnički izgled.

Mnogi su se molili za Stankovo ozdravljenje. Oci isusovci su također preporučivali vjernicima koji su dolazili u baziliku Srca Isusova da se mole za njega. Dapače jednog dana, dok su se liječnici borili za Stankov život, dvadeset i pet sv. misa u bazilici Srca Isusova bilo je odsluženo i prikazano Bogu za njegovo ozdravljenje.

U subotu ujutro, 1. kolovoza, Stanko je opet telefonom preko sestre pozvao o. Scheibela da ga pohodi. »Nažalost odgodio sam taj posjet za nedjelju«, — rekao nam je o. Scheibel. »Bavio sam se mišlju da ga tom prilikom stavim u vezu s o. provincijalom, kako bi barem na času smrti položio zavjete i tako bio primljen u Družbu. To se običaje u ovakvim slučajevima. Ista stvar je bila učinjena i s Petrom Barbarićem, koji je neposredno prije smrti, ležeći već na umoru, bio primljen u isusovački red položivši zavjete. Stanko bi bez sumnje bio prihvatio moj prijedlog jer je u svojoj odluci bio potpuno čvrst. Nažalost još istoga dana otišao je s ovoga svijeta.«

Stanko je cijelo vrijeme nakon operacije, nepuni tjedan dana, proveo u šok-sobi. Po iskazima onih koji su mu bili blizu davao je primjer izvanredne duševne jakosti, strpljivosti i predanja u Svetu Volju Božju. Sestra koja ga je dvorila tvrdi da se Stanko nije ni na što tužio, iako je zbog unutrašnjih i vanjskih povreda mnogo trpio Strpljivo je primio ograničenje uprave klinike da ga ni roditelji ne smiju pohađati, a i to što je svećeniku bio ograničen pristup. Svoje trpljenje i boli, kako je pripovijedala majka, prikazivao je na razne nakane. To mu je uz molitvu davalo snage da je sve mogao tako strpljivo, predano i mirno podnositi.

Zadnjih dana stanje mu se počelo pogoršavati. Zbog povreda bubrezi mu nisu funkcionirali i došlo je do uremije. Ipak je uz pomoć liječnika njegov organizam nadvladao i tu bolest. Teško je bilo predvidjeti kakove još komplikacije mogu nastupiti.

Iako su se svi nadali da će Stanko preboljeti, on je bio spreman na smrt. Bio je svjestan svoga teškog stanja, umirao je svjesno i predano u Volju Božju, kako nam kaže o. Scheibel. U subotu navečer opet su ga pohodili roditelji. Ostali su kod njega do devet sati. Sat nakon njihovog odlaska stanje mu se naglo pogoršalo. Nastupila je embolija. Jedan ugrušak krvi zaustavio je krvotok. Liječnici su učinili sve da ga spase... U deset sati navečer, 1. VIII. 1953., Stanko je po određenju Božjeg Promisla ostavio ovaj svijet i prešao u vječni život u svojoj dvadesetoj godini života.


prethodna sljedeća