Kao gora Sion

Tko ne zna što je to pravo kršćanstvo i kome je nepoznat »mysterium crucis — tajna križa« tako bitna za našu vjeru, mogao bi postaviti ovakav prigovor Bogu: Zašto jednog mladića, koji mu se želio posvetiti u njegovoj službi i koji bi sigurno kao svećenik-isusovac mogao mnogo dobra učiniti, uzeo tako rano k sebi?

»Ako pšenično zrno ne padne u zemlju i ne umre, ostaje samo. Ako li umre, rodi veliki rod«. Izrekao je te riječi naš Spasitelj Krist Gospodin još prije dvije tisuće godina. I toliko puta su se već obistinile kroz povijest počevši od njegove slavne smrti na križu pa preko nebrojenih mučenika sve do naših dana koji svojom krvlju i životom posvjedočiše svoju vjeru u Krista. Te se Spasiteljeve riječi odnose i na ono mnoštvo djevičanskih duša koje kroz vjekove slijediše Njega u siromaštvu, čistoći i poslušnosti, kao i na one bezbrojne kršćanske supruge i roditelje koji kroz neprestano odricanje i žrtve omogućuju život od Boga darovanoj im djeci. Treba se odreći, treba se žrtvovati, treba prikazati svoj život da bismo ga opet natrag dobili daleko ljepši, bogatiji i plodniji.

Isusove riječi tako je ispravno shvatio Stankov otac kako smo to vidjeli u njegovom zahvalnom pismu kardinalu Stepincu: »... Već danas razbirem niti koje poput zraka izilaze iz događaja što se zbio na sv. Anu... Nije naše da znamo sve posljedice ovog događaja. Jedno svakako spoznajem da se cijenom jednog života mogu povratiti mnogi životi... «. Stankova najstarija sestra Marija bila je među prvima koja je osjetila blagodat Stankove žrtve: »Išla sam u crkvu jer je tako bilo uhodano u obitelji. Nakon Stankove smrti, koja me je jako potresla, osobno sam se odlučila za vjeru.« Koliko ima takovih i sličnih slučajeva gdje je Stanko odlaskom s ovog svijeta privukao ljude Bogu i kršćanskoj vjeri nama je skriveno. Tu i tamo tek nešto doznamo, čujemo. Da će ih biti sve više, tome se čvrsto nadamo, čim se upozna tog plemenitog mladića, koji ima toliko toga reći napose današnjem mladom naraštaju.

Volio je prirodu, planine, visine, čistoću planinskog svijeta. Bog prisutan u svojim stvorenjima, u prirodi i njenim ljepotama oduševljavao je i privlačio tu mladu dušu punu svetog žara za sve ono što je čisto, plemenito, uzvišeno. I na koncu odlučuje svoje srce i sve svoje biće potpuno darovati izvoru svake istine, dobrote i ljepote. Otac nebeski prihvaća njegov još neispunjeni dar.

Stankova smrt ima svoj dublji smisao. Današnjem mladom naraštaju potreban je ovakav uzor jednog poštenog i karakternog mladića, koji je u onim godinama, kad se tražilo ne malo odvažnosti da se čovjek prizna kršćaninom, tako hrabro svjedočio svoju vjeru u Krista, Božjeg Sina. I odlučuje na koncu darovati mu nepodijeljeno svoje biće.

Pouzdavao se i predao Bogu, a On će učiniti da njegov primjer, kao svjetlo na gori, pokazuje put mladićima i djevojkama naše domovine prema onim idealima za koje je Stanko živio i koji ga učiniše dostojnim riječi 125. psalma:

Tko se uzda u Boga on je kao gora Sion
Ne pomiče se , ostaje dovijeka.


prethodna