Kobni Savski most

…Približavali smo se Zagrebu. Češće za vrijeme vožnje upozoravali smo šofera neka ne vozi tako brzo. Na pomolu je bio Savski most. Šofer je htio preteći tramvaj koji nam je s lijeve strane jurio u susret. Toga momenta neka je žena upravo prelazila preko ceste, pa prisilila šofera da uspori. Vozač tramvaja nije više uspio kočenjem izbjeći nesreću. Meni je odmah bilo jasno. Zagrlio sam Stanka i rekao: »Stanko, gotovi smo!«

Prasak, lom stakla, vrisak, jauci . . .

Prednja spojna motka što strši ispred tramvajskih kola zahvatila je prednji dio automobila te se sve dublje usijecala u kola. Stanko je bio prvi na udaru jer je sjedio odmah do vrata. Čim sam se pribrao od prvog šoka, ugledah ga svega u krvi. Lijeva noga bila mu je gotovo odsječena ispod koljena. Prolaznici, koji su se vraćali s kupanja toga sparnog nedjeljnog poslijepodneva, odmah nam priskočiše u pomoć. Ja sam još imao snage pokupiti naše ruksake, planinarske dnevnike i ostale stvari. Prevezli su nas u najbližu stanicu za prvu pomoć. Stanko je čudnim slučajem ostao posljednji, iako je bio najteže ranjen. Njega su odvezli u Traumatološku bolnicu. Mene su već nakon par sati pustili iz ambulante. Zadobio sam samo lakše ozljede. Uputio sam se odmah njegovim roditeljima . . .

Tako nam opisuje Stankov kolega one dramatične trenutke nesreće, koja se zbila 26. VII. 1953. u Zagrebu kod Savskog mosta.

Budući da je Stankovo stanje bilo veoma ozbiljno, liječnici su odmah poduzeli operaciju, koja je trajala duboko u noć. Nakon operacije Stanko je smješten u šok-sobu. Svaki posjet, pa i najbližih, bio je zabranjen.

Kako su Stankovi roditelji primili vijest o nesreći svoga sina, uvjerljivo nam govori ovo pismo Stankove majke, koje mu je uputila u bolnicu, kad joj nije bilo moguće posjetiti ga:

Predrago naše dijete!

Tvoja nesreća teško nas je pogodila. Dva dana i dvije noći živjeli smo samo između bolnice i kuće. Sve naše misli bile su upravljene k Tebi a sve molitve za Tebe. Znam da strašno trpiš, ali čvrsto vjerujem da će uz pomoć Božju Tvoj mladi organizam ipak pobijediti. Imao si sreću da si došao u ruke izvanredno dobrim i požrtvovnim liječnicima, tj. docent, koji te je operirao, bio je pozvan usred noći radi operacije i izvršio ju je najsavjesnije. I drugi isto tako. Dali su sve od sebe da Te spase. Budi strpljiv milo dijete i ne vraćaj im nezahvalnošću! Znam da su Tvoje boli na granici onoga što se može podnijeti, ali strpljenjem mnogo toga postaje podnošljivije. Tvoja je noga spašena, ako ne nastanu komplikacije, a to je neizmjerno mnogo kako je sve izgledalo. Nastoj biti miran, pa će i ostalo biti dobro!

Čim smo saznali za Tvoju nesreću, bili smo kod Tebe u bolnici do svršetka operacije. Nismo se mogli odijeliti od mjesta gdje Ti trpiš dok ne saznamo barem nešto kako Ti je. Tek danas ujutro smo čuli da krv ponovo ulazi u obamrle dijelove Tvoje noge. Ne mogu Ti iskazati veselje zbog te vijesti. K Tebi ne možemo dok god si u »šok-sobi«, ali smo svaki dan u bolnici barem jedanput i ne možemo se otkinuti od nje. Dragec je danas bio kod nas, donio Ti je voća i bocu limunade, ali liječnik ne dozvoljava da Ti štogod nosimo zbog bubrega i želuca. Svi pitaju za Tebe i pozdravljaju Te i svi se vesele što Ti ide bolje.

Ostaj nam s Bogom!
Puno Te voli Tvoja mama, tata i Tvoje seke.


prethodna sljedeća