Kompjutorski program

»Imao sam dojam«, pripovijeda nam Stankov kolega i jedan od njegovih najboljih prijatelja, g. Drago Matijašić, zvani Gaga među drugovima, »da je Stankov odgoj bio kompjutorski programiran.«

Tajnu tog kompjutorskog programa otkriva nam Stankov otac: »Ima stvari koje Gospodin Bog direktno uči čovjeka, a on mu se samo treba predati. Zato sam ja u prvom redu Božjoj Providnosti povjeravao svoju djecu da ih ona vodi, a sam sam činio koliko sam mogao.« takvo povjerenje u Boga sigurno nije moglo ostati nenagrađeno. Već sama vjerska klima u obitelji bila je garancija da će djeca biti usmjerena na pravi put.

Taj uzorni otac i nije mogao posvetiti svojoj toliko vremena koliko je sam želio. God. 1945. bio je smijenjen s docentskog stupnja na početni položaj nastavnika. S tako niskom plaćom jedva je mogla preživjeti ta brojna obitelj. Otac je morao raditi po cijele dane. Deset poratnih godina obilježene su u obitelji Kempni velikom oskudicom, skromnošću, upravo evanđeoskim siromaštvom. Osjećale su se i posljedice rata. Iako njihova kuća nije bila direktno pogođena, ipak je tri puta teško stradala od bombi koje su padale na susjedne kuće.

Nakon napornog dana provedenog u školskim učionicama vraćao bi se Stankov otac umoran i iscrpljen. Dogodilo bi se koji put da je u takvom stanju možda i preoštro kaznio koje dijete zbog nečega što bi zahtijevalo blaži postupak. Odmah bi se pred Bogom ispravio i pomolio da njegova pogrješka ipak bude na korist djetetu u odgojnom pogledu.

Stanko sa sekicom Terezijom 1951. g

Katkada bi mu časne sestre znale spomenuti zašto ne nagovori koju od svojih kćeri da pođe u samostan. Dr. Kempni bi tada veoma razborito odgovarao, kako bi ustvari trebao odgovoriti svaki kršćanski roditelj: »To se ja ne usudim. Ako je Volja Božja, neću se protiviti. Sam se pak samo molim da život moje djece bude po Volji Božjoj.« Ovaj kršćanski otac nije se molio da koje od njegove djece pođe ovim ili onim putem, niti nagovarao za ovaj ili onaj studij. Svoj stav razjašnjava slijedećim riječima: »Stalno mi je u svijesti bilo prisutno uvjerenje da Gospodin Bog jako poštiva našu slobodu. I mi se prema tome moramo ravnati. Uvijek griješimo ako neopravdano zadiremo u tuđu slobodu i namećemo kome svoje želje, uvjerenja i slično.«

Stankovi kolege sastajali bi se često u njegovoj kući, bilo dok je bio još dječačić ili kad je postao gimnazijalac. Kuća im je uvijek bila puna djece. »obitelj Kempni bila je otvorena za svakoga, njihova kuća bila nam je kao druga župna crkva«, kaže Stankov kolega iz ministrantskog društva g. Vlado Lacković. Tu bi se znali voditi zanimljivi razgovori o raznim predmetima, veoma često također o vjeri. Stanko bi se znao uživiti u diskusiju, koji put bi nastupio i dosta autoritativno. »Dr. Kempni češće je bio prisutan, diskutirao je s nama, iznosio nam svoje primjedbe, mišljenja. Sve je to izvodi o mirno i nenametljivo«, kaže drugi Stankov prijatelj, g. Drago Budiselić.

Mimo obiteljskih izleta pošao bi Stankov otac katkada sa Stankom i njegovim kolegama na Sljeme. »Nisu ti izleti bili samo fizička rekreacija. Postavljali smo njegovom ocu razna pitanja, na koja nam je on izvanrednom strpljivošću odgovarao. Tako smo kroz proširivanje znanja o prirodi, bili na diskretan i nenametljiv način upućeni na njenog Stvoritelja,« - pripovijeda nam g. V. Lacković.


prethodna sljedeća