Moj dnevnik

Na poticaj svoga ispovjednika o. Josipa Scheibela, DI koji je tada bio kateheta za srednjoškolsku i studentsku mladež u Zagrebu u Palmotićevoj ulici, počeo je Stanko opet voditi dnevnik. Nalazio se tada na početku osmog, danas četvrtog razreda gimnazije. Nažalost ovaj dnevnik, koji je trebao biti intimnijeg karaktera, još je kraći. Obuhvaća razdoblje od svega dva mjeseca. Nailazmo u njemu na nekoliko dragocjenih podataka iz kojih se jasno vidi da je Stanko već potpuno odlučio posvetiti svoj život Bogu. Prvog dana bilježi: »Ovaj dnevnik počinjem pisati u vrijeme kada su se iskristalizirali moji pojmovi o sreći u životu i kad sam izabrao svoj životni put.« Iz zapisa od 1. X. jasno je da se radi o svećeničkom zvanju. Zašto nije nastavio dalje pisati ovaj dnevnik, nije nam poznato. Vjerojatno nije smatrao korisnim da svoju nutrinu previše povjerava papiru. Možda nije imao niti dostatno motiva. Svoje životno zvanje već je našao i sve njegovo nastojanje i rad išlo je za jednim ciljem: »Sve na veću slavu Božju«, kako bilježi prvoga dana. Ovo je geslo dao sv. Ignacije Lojolski svojoj Družbi koju je osnovao i u koju je Stanko namjeravao stupiti.

Evo nekoliko zanimljivijih izvadaka iz Stankova dnevnika.

MOJ DNEVNIK

Stanko Kempni

Zagreb, 5. IX. 1952.

Omiljelo Stankovo svratište na Sljemenu: Kapelica Majke Božje Kraljice Hrvata

Običaj je da se dnevnik počinje pisati od jednog velikog dana. Onda on djeluje snažnije, čitaocu se čini da je taj dan sudbonosan u životu pisca tog dnevnika. Međutim, kad bih ja sada čekao takav neki veliki dan, to bi bio dan kada bih prvi put dobio neku lošu ocjenu ove godine. Da ne bi moj dnevnik počeo tako potresno, iako će vjerojatno u njemu biti mnogo takovih potresnih mjesta, jer pisac dnevnika polazi u V. mušku gimnaziju, počeo sam ga pisati jednog običnog petka, koji se od drugih razlikuje jedino po tome, što je prvi u mjesecu, točno nekoliko minuta prije 11 sati...

Odmah na početku trebam reći da ideja o pisanju dnevnika nije nikla u mojoj glavi, jer u njoj uopće ne niču pametne misli. Inicijativa je potekla od mojeg ispovjednika. Za mene ovaj dan nije ni tako beznačajan. Jučer sam se ispovjedio a danas se pričestio i započeo veliku devetnicu spasa. Mislim da bi taj dan trebao biti velika prekretnica u mom životu, ali moje dosadašnje iskustvo ne pruža mi mnogo nade. Ovaj dnevnik počinjem pisati u vrijeme kada su se iskristalizirali moji pojmovi o sreći u životu i kad sam izabrao svoj životni put. Nadam se da s pomoću Božjom neću skrenuti s toga puta u kojem gledam volju Božju. Neka ovaj dnevnik i sav moj rad ide za jednim ciljem: — Sve na veću slavu Božju — Amen!

Zagreb, 8. IX. 1952.

. . . U subotu ujutro bio sam na sv. pričesti, a zatim u knjižnici. Povećao sam svoj planinarski inventar... U nedjelju pošli smo Marija i ja sa sekcijom na Sljeme. Ujutro smo bili na sv. misi na Sv. Duhu. Cijelog dana nas pere kiša. Raspoloženje osrednje, kao što to može biti u društvu od devet ljudi.

Danas je Mala Gospa. Ujutro nisam stigao prije škole u crkvu, pa sam to načinio navečer. Iza blagoslova pošao sam na sastanak Sekcije vodiča.

Subota, 13. IX. 1952.

Jučer sam ujutro ostao dugo spavati. Nešto sam učio i spremio ton-razvijače i fiksir. Poslije podne bio sam u školi, a navečer na krunici u kapelici Ranjenog Isusa i na sastanku OS-a. Došao je i Jec. Navečer sam prilično grubo istupio na jedan Vesnin ispad. Ne trpim da mi se iza leđa što-šta govori. Dogovorili smo se za nedjeljni izlet. Danas sam bio na Sv. Duhu na sv. misi i sv. pričesti.

Ponedjeljak, 15. IX. 1952.

Prekjučer navečer tata nije bio dobre volje. Odmah mi je bilo jasno da neće biti ništa od mog izleta. S druge strane ja sam se osjećao jako dobro pa sam to mirno podnio. Tatu je nešto jako uvrijedilo. Ja se nisam osjećao kriv, ali sam ipak u nedjelju ujutro zamolio ga za oproštenje. To sam učinio jedino zbog sv. pričesti i mira u kući...

Danas ujutro sam bio u školi. Prije škole sam susreo Vesnu i dogovorili smo se da idemo brati šipke. Za čudo došla je točno. Uopće je nisam morao čekati... Grmoščica nam se jako svidjela. Vesni se uopće svidjela Gornja Kustošija, koju još nije poznavala. Raspoloženje je cijelo vrijeme bilo ugodno...

Ponedjeljak, 22. IX. 1952.

U subotu poslije škole bio sam u kinu i gledao Key Largo. Imali smo tri sata pa nas je bilo više. Opet jedno razočaranje. Izgleda da se zbilja ne isplati ići u kino. Navečer sam sreo Nedu i pratio kući. Sreo sam i Vesnu. U nedjelju ujutro bio sam na sv. misi i sv. pričesti na Sv. Duhu. Vesna je također bila tamo i na sv. pričesti. Dogovorili smo se za popodnevnu šetnju...

Srijeda, 1. X 1952.

U nedjelju poslije podne bio sam na Puntjarki. Gore smo išli Blaženka, Ivo i ja, a natrag nas je sa Stroškom bilo 10. Uglavnom lijepo smo se sproveli... U utorak navečer bio sam na koncertu Komornog orkestra Radio-Zagreba. Dobra zamisao, samo da je malo bolja publika.

Danas sam nešto doznao. Izgleda da moja mama nije šutjela o mojem studiju. Ne samo tata, već vjerojatnoto zna i cijela kuća. Mama je protiv toga. Izgleda da se nada da ću odustati zbog koje djevojke. Oni svi misle da Vesna i ja mutimo. Stvarno sva veza je samo u tome što je ona najbliža na stanu. Da tu u Črnomercu stanuje koji mj kolega, isto tako bih i s njim išao na izlete. Sada moram urediti s tatom, kad on već sve zna. Prije mu nisam htio govoriti o studiju, ali sada mi je vrlo važno što on misli...

Četvrtak, 2. X. 1952.

Prije podne sam učio i bio na sv. misi. Poslije podne su školski satovi prošli uglavnom u pripremi za ekskurziju u Stubičke Toplice. Moj ministar financija nije mi dozvolio sudjelovanje...

Subota, 4. X. 1952.

Jučer ujutro sam pomagao kod kuće. U školi sam bio svega jedan sat... Poslije podne bio sam opet u školi jedan sat. Danas je to bila »legalna« marka s dozvolom razrednika. Pomagao sam kod kuće. Navečer sam bio na listopadskoj pobožnosti…

Ponedjeljak, 13. X. 1952.

…Ispravio sam engleski. U nedjelju sam ujutro bio na sv. misi. Došli su nam gosti iz Sarajeva. Poslije podne htio sam na Sljeme, ali me je kiša vratila. Danas sam u školu pošao prilično nespreman, no imao sam sreće. Poslije podne sam pomagao kod kuće, a navečer bio na blagoslovu. Mislio sam razgovarati s tatom o studiju, ali sam to odgodio za kasnije.

Nedjelja, 19. X. 1952.

U utorak sam bio na sv. ispovijedi. U četvrtak sam gledao u kinu »Svi putovi vode u Rim«. To me je opet razočaralo. Uopće se ne isplati više ići u kino. U petak je na sastanku OS-a formiran upravni odbor. Postao sam propagandni referent uz suradnju Blaženke... Danas ujutro sam bio na Sljemenu. Gore sam bio i na sv. misi. Sada sam malo učio ruski, a kasnije ću poći na važan razgovor.

Ponedjeljak, 20. X. 1952.

Jučer navečer bio sam kod patra Scheibela. Nije bilo ništa konkretnoga. Osim toga zbog hunjavice sam bio prilično neraspoložen.

Nedjelja, 26. X. 1952.

…Danas ujutro bio sam na sv. misi i pričesti. Malo sam kod kuće pomagao i učio. Moji su poslije podne pošli u Maksimir, gdje smo gadno pokisli. Mnogo baš danas nisam naučio, iako sam ostao kod kuće samo radi učenja.

Među Stankovim stvarima našao se i jedan listić bez datuma, koji je morao biti napisan negdje neposredno prije mature. Na njemu je Stanko zapisao sljedeće misli:

A što poslije mature? Kroz matematske konstante i formule, atensku demokraciju i djejepričastije naziru se zlatni mjeseci školskih praznika provedenih u planinama i kupanju. Starac Grossglockner neodoljivo me vuče, a Maglić, a Plitvička jezera? Samo ako ću imati vremena i novaca za sve to. Često su me moje uspomene na dosadašnje ture i izlete i planovi za buduće odvraćali od krute realnosti — mature. Ništa zato, proći će i matura. Mnogo se nisam zbog nje rastrgao. Do nedavno nisam je ni osjećao.


prethodna sljedeća