Poklonjeni runolist

Kako se Stanko odnosio prema djevojkama?

Daleko od toga da bi zazirao od ženskog društva. I u tom pogledu bio je sasvim normalan, na visini kako se to može očekivati od jednog kršćanskog mladića. Gimnaziju, V. mušku, u koju je Stanko išao, pohađali su u ono vrijeme samo dječaci i mladići. Međutim, u obiteljskom krugu, u susjedstvu i napose u planinarskom društvu često se susretao s djevojkama.

U blizini Stankove kuće nalazila se obitelj Žibrat u kojoj su bile dvije sestre njegove vršnjakinje, Nada i Vesna. Djevojke veoma dobre, kršćanski odgojene, uzornog vladanja. Vesna, od Stanka mlađa godinu dana, bila je također član planinarskog društva. Često se s njom viđao na izletima i šetnjama. Stanko se rado navraćao k njima u kuću, pomagao kad je što trebalo. Njegovo je društvo za njih puno značilo. U njemu su gledale ne samo prijatelja nego i brata, jer su ostale same s majkom: za vrijeme rata ubili su im oca i dva brata. I njihova majka veoma je cijenila i voljela Stanka. Razgovarali smo s objema sestrama. O Stanku su nam rekle samo najljepše i najbolje što se uopće može reći o jednom mladiću.

Neda: »Bio je užitak i sreća imati takvog prijatelja. Vatren, gorljv, otvoren, živ, ali sve u granicama normale. Vedar i veseo, spreman na svaku šalu. Veoma drag i simpatičan. Imali smo u njega veliko povjerenje. Kad je stradao, kao da smo brata izgubile, toliko nam je nedostajao.«

Vesna: »Divni dani naše mladosti! Stanko i ja smo bili istomišljenici u svemu. Mene su također oduševljavale planine, visine, priroda, cvijeće, polja... O svemu smo znali razgovarati. Veoma zlatan, drag i inteligentan dečko. Biser! Jednom mi je poklonio runolist kojega je sam ubrao u planinama. Za mene planinarku to je onda puno značilo.

Vesna - negdje na izletu (Foto:Šic)

Naši izleti, sve je to bilo tako na visini. Prema meni se veoma fino ponašao. Jednom me je pratio u grad na večernji izlazak s ostalima. Izveo je to tako kavalirski, kao kad se prati jedna dama. Nije mu odgovaralo društvo gdje ima ljubavnih parova. Na ples nismo išli jer su mjesta u našem kraju gdje su se takove zabave priređivale za mlade bila na veoma lošem glasu. Izleti i planinarstvo sve su nam to nadoknađivali. Dečko, koji je imao slobodu i koji je na svakom koraku mogao činiti što je htio, ovako se sačuvati na visini bilo je nešto tako veliko da se čovjek zamisli i zadivi. I mi smo bile odgojene kršćanski, pa nam je ovakav mladić veoma imponirao.

Često nas je znao ugodno zabaviti i nasmijati u planinarskom društvu i na našim zajedničkim izletima. Savršeno je imitirao mukanje krava. Obično smo ga dugo morali nagovarati da nam izvede tu točku.

Indirektno mi je dao naslutiti što namjerava poslije mature. Davao je takav dojam. Nakon nesreće, kad sam čula da je već bio potpuno odlučio stupiti u isusovce, nisam se ništa iznenadila. Kad smo zajednički znali poći u crkvu, na sv. misu, primjećivala sam da je on sve to dublje shvaćao. Njegov religiozni život bio je daleko ozbiljniji.«

Neki su smatrali da je Stanko prema Vesni imao simpatije. Bilo bi to sasvim normalno za jednog mladića. Često su išli i na zajedničke šetnje izvan izleta s ostalim planinarima. Ako je u prvim mjesecima njihovog poznanstva Stanko osjećao simpatije prema Vesni, nikakvim znakom to nije pokazivao na vani. Cijela veza ostala je samo na nivou prijateljstva i zajedničkih planinarskih interesa. Stankova sestra Anđelka tvrdi da se Stanko prema Vesni odnosio isto kao prema svakoj djevojci. I sam Stanko u svom dnevniku pišući o svome svećeničkom zvanju i poteškoćama koje su se u obitelji pojavile s tim u vezi bilježi 1. X. 1952.: »Izgleda da moja mama nije šutjela o mojem studiju. Ne samo tata, već vjerojatno to zna i cijela kuća. Mama je protiv toga. Izgleda da se nada da ću odustati zbog koje djevojke. Oni svi misle da Vesna i ja mutimo. Stvarno sva veza je samo u tome što je ona najbliža na stanu. Da tu u Črnomercu stanuje koji moj kolega, isto tako bih i s njim išao na izlete. . .«.


prethodna sljedeća