Školski dnevnik

Osim planinarskog dnevnika, kojemu je posvetio najviše pažnje, vodio je Stanko još dva dnevnika, ali kratko vrijeme: školski i svoj osobni dnevnik. Prvi je bio obavezan u školi, a zahtijevao ga je profesor hrvatskog jezika. Cilj je bio, kako se iz svega vidi, da se učenici vježbaju u zapažanju, izražavanju i pisanju. Taj školski dnevnik obuhvaća razdoblje od 20. II. — 29. V. 1951., drugo polugodište Stankova šestog, odnosno drugog razreda gimnazije. Na pojedinim mjestima vide se tragovi profesorove kontrole i ispravci. U tim zapisima ne nalazimo nekih posebnih razmišljanja; ta Stanku je bilo tek 17 godina. Uglavnom su to sličice iz njegovog đačkog života. Za nas imaju vrijednost, jer nam omogućuju da zagledamo u njegov svakidašnji školski život, njegovo doživljavanje i reagiranje na okolinu u kojoj se kretao. Jedna stvar napose upada u oči: Stanko je bio prilično kritičan, najprije prema sebi, onda i prema svojoj okolini. Uviđao je što nije dobro i kako bi trebalo da se vlada on i njegovi bližnji.

Evo nekoliko izvadaka iz njegovog školskog dnevnika, koji će nam upotpuniti sliku o tom mladiću. Uvijek je zanimljivije čuti njega samoga:

24. II. 1951.

Vozim se kraj gl. kolodvora kad su izašli iz vlaka seljaci. Promatram njihovu smetenost i nervozu. Ne znaju na koji tramvaj trebaju ići, gdje treba kupiti voznu kartu, gdje treba sići s tramvaja. Oni se u gradu osjećaju strancima, kao što ih i mi smatramo. Suputnici u tramvaju smiju im se i rugaju nastojeći oponašati njihov govor. Na pitanja odgovaraju kratko, mjesto da ih pobliže upute. Sasvim drugi je slučaj ako u tramvaj uđe neki fini stranac. On dobiva sva obavještenja. Mi bismo trebali imati više razumjevanja za te priproste seljake jer se često i mi sami osjećamo strancima u kakvom gradu.

27. II. 1951.

Na Samarskim stijenama 2.V.1953. - Stanko prvi s lijeva

Razmišljam što sve nepotrebno načinim i kažem kroz dan. Koliko riječi izleti iz mojih usta, samo zato da govorim, koliko napišem samo zato jer to profesor traži, a kako malo korisnih riječi i korisnih dijela. Velik dio dana provedem ni radeći ni zabavljajući se, već dosađujući se. Koliko korisnih stvari sam u to vrijeme mogao načiniti i kako sam se lijepo mogao zabaviti. Pa ipak veliki dio dana prođe nam u neradu i dosadi.

28.II.1951.

Htio bih opisati osjećaj čekanja. Došao sam pred kino 20 minuta prije početka predstave i čekam druga kome sam kupio kartu.... 2 minute prije početka vraćam se na staro mjesto i nalazim tamo druga. Srdit sapnem na njega bujicu riječi, koje sam našao kroz posljednjih pet minuta. Kad sam svršio, drug me mirno pitao zašto sam se tako razljutio kad nećemo zakasniti. Morao sam mu dati pravo. Umiren, ulazeći u kino, razmišljam: Zašto sam se toliko srdio, kad ga time nisam mogao dozvati?

1.III.1951.

Promatram vladanje mojih drugova pod satom engleskog jezika. Kad je nastavnik okrenut prema razredu, vladamo se kako tako, ali kad se okrene da na ploči piše riječi, razredom se diže graja koja traje dok se nastavnik ne okrene natrag. Ne ulazeći u to da li je to kukavičluk biti miran kod strožeg nastavnika, a nemiran kod blažeg, mislim da nam takovo ponašanje samo škodi...

2. III. 1951.

Prvi je prošao pa naš blagajnik ubire članarinu. Nitko od nas ni ne pomišlja na to da sam plati članarinu. Blagajnik mora biti žrtva svih grubosti i grubih riječi od svakog od nas, iako on nema nikakve koristi od te svoje dužnosti... Naši drugovi bi se mnogo bolje ponijeli kad bi svoje nepravilne primjedbe ostavili za sebe, a opravdane uputili na onoga koji može nepravilnosti popraviti...

24. III. 1951

Svuda kuda prolazim čuju se razgovori o Uskrsu. Kod kuće, u tramvaju i u školi priča se o tom danu. U školi dogovaram se s drugovima kuda ćemo ići, što ćemo raditi. Jedan drugome pričamo kako smo provesti ovaj Uskrs. Skoro svi se slažemo da smo prošli Uskrs proveli bolje nego ćemo ovaj. Dali je tako vidjet ćemo sutra.

25. III. 1951.

Uskrs je. Već samo sjećanje na taj dan napunja čovjeka nekom naročitom toplinom. Ujutro crkva puna ljudi, čestitanje znancima i drugovima, korzo, a poslije podne provesti u krugu obitelji. To je uživanje! Na večer sam mogao zaključiti: Lijep ali skroman Uskrs. Ovaj Uskrs proveli smo u miru, a kako ćemo drugi? Kao da se danas dogodilo sjećam se Uskrsa 1945. nakon dva uzastopna bombardiranja Kustošije. Tada nismo mogli u miru sprovesti taj blagdan. Već oko deset sati zapjevale su sirene svoju pjesmu, digle nas od stola. Uskrs smo proveli u šumi nekoliko kilometara od kuće s ostalim našim susjedima. Kad se toga sjetim, onda tek pravo znam cijeniti ovaj dan.

26. III. 1951.

Ruski! To mi je najgori predmet. Tek je prošlo mjesec dana otkako sam ispravio drugi red, u četvrtak sam ga ponovno dobio. Nisam ga dobio zbog neznanja, već zbog toga što sam krivo razumio sadržaj jednog dijela Ljermontove pripovijetke »Bela«... Danas sam opet pitan... Sve što me je pitala drugarica znao sam. To isto znao sam i posljednji put, ali onda sam dobio a danas ispravio drugi red.

8. IV. 1951.

Mislim o mojoj današnjoj temi i zammišljeno gledam kroz prozor… Ništa ne opažam osim oblaka koji se polako miču na istok. Nešto više prozirni oblaci isprepliću se kao niti i slijede glavnu masu oblaka. Tako radimo i mi. Ispreplićemo se, borimo se ,a kotač povijesti kreće naprijed, a mi, ako nećemo da nas pregazi, moramo za njim.

15. IV. 1951.

Besposleno stojim na raskršću i čekam jednog druga. Promatram rad prometnog redara. Taj je čovjek sličan nekom automatskom signalu... Što on misli pri tom svom dosadnom radu? Da li on opće misli? Kad bi na nešto mislio, ne bi mogao savjesno vršiti svoju dužnost, a u toj službi nemoguće je stalno misliti.

21. IV. 1951.

Sada kad nam je ratna opasnost tako blizu (rat u Koreji), sjetim se katkada dana iz mog ratnog djetinjstva, dana rata. Ujutro zasvirala sirena svoju uobičajenu nesmiljenu pjesmu. Bježimo u šumu. Mene je to zabavljalo. Zabavljalo me prepoznavanje aviona i promatranje topovskih granata, koje su se rasprskavale u blizini aviona. No, kad bi uz oštar zvižduk padale bombe na moju Kustošiju, pitao sam se, kao što su se i drugi pitali: »hoće li biti čitava naša kuća kad se vratim navečer kući?« Kuća je ostala čitava pokraj razvalina, a drugi dan je počeo jednako kao i prvi.

25. IV. 1951.

Na vrhu Triglava 2.VII.1953. - Stanko prvi desno dolje

Kolike su mi uspomene vezane za moj rodni grad! Tu sam se rodio, tu sam prohodao, tu sam išao u pučku školu i sada tu idem u gimnaziju. Još čujem u ušima zvižduk bomba nad Zagrebom. No Zagreb je ostao čitav. Koliko mnogo a ujedno i malo se moj grad promijenio od vremena »Slobodne općine pri Gričkih Goricah« do sada? Ja sam ga uvijek zamišljao jednakoga.

27. IV. 1951

Strastven sam foto-amater! Kad mi je film u aparatu, ne mogu ga u njemu dugo ostaviti.

28. IV. 1951.

Približava se 1. maj. Moji drugovi se raduju što neće biti tri dana škole. Zar oni misle što slavi radnička klasa taj dan? Ne, ili misle vrlo malo.

13. V. 1951.

Duhovi, nedjelja i moj rođendan. Događaji pred par dana omeli su me u tome da provedem taj dan onako kao što sam to prije mislio.

14. V. 1951.

Naš razred će vjerojatno odgojiti nov kadar dobrih stolnotenisača i to ne onakvih koji igraju po staroj tehnici s drvenim reketima obloženim gumom. Neki naši drugovi došli su do zaključka da su logaritamske tablice odlični reketi za stolni tenis. Postale su omiljela stvar našeg razreda. Drugarica profesor iz matematike više ne mora zapisivati one koji nisu donijeli tablice.

19. V. 1951.

»Kakvi tebe srce tajni jadi lome, te me često moliš pokloni me kome«, čitam i uživam, ali bolje bi bilo da ne uživam u tim stihovima, jer onda sigurno neću zapamtiti sadržaj.

23. V. 1951.

Danas nisam raspoložen za ništa. Nemam volje za učenje, čitanje, pa ni za zabavu s drugovima. To je jedan od onih dana kad čovjek pospan ustaje i pospan ide spavati. Ti dani su rijetki, ali ipak vrlo neugodni.

25. V. 1951.

U školi postaje sve nesnosnije. Bez obzira na predmete koji dolaze, već nakon trećeg sata ne mogu izdržati u školi. Zahvaljujući svojoj odlučnosti nisam se još odlučio u kakvu avanturu. A kako su prošli moji drugovi koji su popustili tom nagonu. Preklani su »markirali« satove, lani dane a ove godine tjedne, zbog čega su udaljeni iz škole.

27. V. 1951.

Kako je teško čitati jedan roman dva puta, a kako lako pjesmu. Roman je zanimljiv samo kad ga se čita prvi put, a pjesma postaje sve ljepša i ljepša. U ranijim godinama pročitao sam sve romane, pripovijetke i pjesme Augusta Šenoe, ali ih moram zbog škole ponovno pročitati. Pjesme sada tek razumijem i čitam ih po nekoliko puta, dok romane čitam jako polako. Ne zato da ih pažljivo pročitam, već zato jer me k njima ništa ne vuče.

Zanimljivo je da se Stanko nije ustručavao u svoj školski dnevnik, koji je bio dostupan njegovom profesoru, bilježiti svoje religiozne doživljaje i opise, kao npr. ono o Uskrsu. Nije se bojao priznati svoje uvjerenje pred ljudima.

Jedne godine za Božić u svom mladenačkom oduševljenju Stanko je proveo akciju među drugovima svoga razreda da se na sam Božić ne dođe u školu. Kolege su prihvatili njegov prijedlog. Kad je Stankov otac doznao za tu stvar, ozbiljno ga je upozorio da to nikako ne bi bilo razborito u tadašnjim prilikama jer bi time bio naškodio i sebi i njemu. Stanko je uvažio očevu primjedbu, pošao svima kolegama i pojedinačno ih obavijestio o promjeni zbog objektivnih razloga. Sutradan na Božić svi su bili u školi. Ipak da bi nekako dao do znanja što za njega znači Božić, obukao bi na taj dan svoje najljepše odijelo, što bi učinili i drugi kolege, i tako bi se pojavili u školi.


prethodna sljedeća