Tako nešto nisam još vidjela

— Čim je umro, obavijestila sam o. Scheibela, — pripovijeda sestra A. Klasnić, koja je bila prisutna kod Stankove smrti. — Ostala sam uz njega još dva sata u molitvi i razmišljanju. Naprosto se nisam mogla odijeliti od njega. Tako nešto nisam još vidjela. Stankovo je lice kroz cijelo vrijeme zadržalo nevjerojatnu vedrinu, bio je gotovo nasmiješan, davao je dojam kao da sniva blagi san. Nešto anđeoski čisto zračilo je iz njega. Ja sam ga samo promatrala... Još sam govorila sestri koja je zajedno sa mnom bila u službi: Sestro gledajte lice ovog mladića! Tolike sam ljude vidjela mrtve za vrijeme moje službe, često od nesreća iznakažene, ali Stanko je bio takav kao da nije bio kao što su drugi ljudi. To neću nikad zaboraviti, tako nešto nisam još vidjela u svome životu.

Bez sumnje mladić, koji je živio u tako intimnom prijateljstvu s Bogom, koji mu se već potpuno darovao odlukom da mu posveti cijeli svoj život, posjedovao je u sebi golemo bogatstvo milosti. Nemoguće je a da se to ne očituje i na vani. Blaženi život, u koji je Stanko nakon svoje smrti stupio, pokazao je svoje znakove i na tijelu. Ista stvar zbila se sa sv. Malom Terezijom. Dugo vremena, gotovo cijeli dan, nakon njezine smrti, kako nas izvješćuju njezine susestre, lice Male Terezije zadržalo je neizrecivi izraz blaženstva. To se može vidjeti i na njezinim fotografijama.

Sutradan ujutro, bila je nedjelja, o. Scheibel pošao je osobno obitelji Kempni da ih obavijesti o smrti njihovog Stanka. Iz bolnice nisu još ništa javili. Upravo se cijela obitelj vratila iz crkve s jutarnje sv. mise. Možemo si zamisliti bolno iznenađenje koje je sve obuzelo kad su primili žalosnu vijest, premda su se ipak nadali da će Stanko preboljeti.

Stankov se otac prvi pribrao i na bolnu vijest odgovorio riječima: »Neka se u svemu vrši Volja Božja!« Rijetko se može susresti tolike prisebnosti duha i predanje u Volju Božju u takovim situacijama, kao što je to pokazao Stankov otac.

Nakon što je prošao prvi udarac izazvan bolnom viješću, došla je do izražaja duboka vjera te obitelji. Iako je žalost bila velika, nije bilo puno plača niti smetenosti. Napose je otac nastojao da se na cijeli događaj gleda svrhunaravnim očima, jer je odlazak s ovoga svijeta rođenje za novi, vječni blaženi život, pa prema tome nije bilo mjesta mnogim suzama. Neki nisu mogli razumjeti da je vjera davala toliko snage toj obitelji te su Stankovu smrt mogli podnijeti tako mirno i dostojanstveno. Upravo takovim držanjem, koje se posebno pokazalo prilikom pogreba, ta uzorna kršćanska obitelj svjedočila je svoju vjeru u Krista koji je svojom smrću i Uskrsnućem pobijedio smrt i omogućio nam nastavak života u blaženoj vječnosti. Već i sama osmrtnica, koju su dali tiskati, puno govori o načinu kojim su podnijeli bolni događaj: »Veoma ražalošćeni, ali ipak u Gospodinu utješeni javljamo svim rođacima, prijateljima i znancima... «


prethodna sljedeća