PREDGOVOR

Kad sam bio u novicijatu, pripovijedao nam je o. I. Kukula, magister novaka, o jednom mladiću iz Zagreba koji je želio stupiti u Družbu Isusovu. Završio je maturu, spremao se u novicijat i tada se dogodila tragedija: stradao je od posljedica saobraćajne nesreće. Ostale pojedinosti kao i njegovo ime već su mi izblijedjeli iz sjećanja.

Prije nekoliko godina, gotovo slučajno, upoznao sam dr. Karla Kempnija, sveučilišnog profesora u Zagrebu. Kad je doznao što sam, počeo mi je pripovijedati o svome pokojnom sinu Stanku, koji je također namjeravao stupiti u isusovce, ali je stradao u nesreći… Odmah sam ustanovio da je to onaj mladić o kojemu nam je pripovijedao o. magister. S velikim zanimanjem slušao sam dirljivu povijest jednog mladog života. Nakon tog prvog susreta posjetio sam dr. Kempnija. Pokazao mi je razne uspomene, fotografije, dnevnike i bilježnice svoga sina. Uvjerio sam se da se radi o jednom zaista plemenitom mladiću, punom idealizma i ljubavi za sve što je uzvišeno, lijepo, dobro. Bio je planinar, volio je prirodu, obišao je mnoge naše planine i izletišta. Veseo, radostan, pun poleta i vedrine koju je prosipao na svoju okolinu.

Kao član zajednice u koju je Stanko htio ući osjetio sam se ne samo potaknutim, nego smatram i svojom dužnošću da njegov divni lik, koji je još tako živ kod svih onih koji su ga poznavali i s njime prijateljevali, predstavi mladima i odraslima. Ove godine upravo se navršava dvadeset godina od njegove tragične smrti. Uvjeren sam da će mnogi u njemu naći primjer ne samo čistog, poštenog i karakternog mladića, nego i uzor kršćanina, koji je svoju vjeru tako hrabro i neustrašivo svjedočio u onim godinama kad se za to tražila posebna odvažnost.

Zahvaljujemo najprije Stankovu ocu, koji nam je dao na raspolaganje sve što je imao i znao o svome sinu. On je u prvom redu, zajedno sa Stankovom majkom, kršćanskim odgojem svoje djece pridonio da je Stanko postao ono što nas na njegovom liku tako privlači: uzoran katolički mladić. Nadalje, zahvaljujemo Stankovim sestrama, prijateljima i znancima, koji su nam rado iznijeli svoja još tako svježa sjećanja i uspomene na dragog im brata, prijatelja i druga, sa željom da njegov primjer oduševi i povuče prema svijetlim visinama kršćanskih ideala mlade naših dana, kojima su toliko potrebni upravo ovakvi uzori. To je i naša želja pružajući u ruke mladim čitateljima ovaj prikaz Stankova života o dvadeset godišnjici njegovog odlaska u bolji svijet.

U Zagrebu, na Svijećnicu 1973.
Božidar Nagy, D.I.


sljedeća